Foto: Sasint/pixabay.com

Obrazovanje

Biti mama prvašića u obrazovnom sustavu Republike Hrvatske nije jednostavno. Svi smo čuli priče o tome kako je sve više knjiga, obveza, zadaća s kojima se susreću naša djeca, a ipak i dalje su nam rezultati međunarodnih testiranja odraz ispodprosječnog znanja naših učenika.

Zašto je to tako, pretpostavljam da svi mi imamo svoje teorije. Od toga da se uči “kampanjski“, da se samo „štrebanje“ cijeni, da nema praktične primjene znanja, da učitelji, nastavnici i profesori ne slijede nove trendove u prijenosu znanja, ili pak da su im ruke toliko svezana da svaka inicijativa koju pokažu ne nalazi odobrenja viših krugova sustava.

Jer zašto bi se mijenjalo nešto na što smo navikli? Ah da, možda, dragi naši kreatori hrvatskog obrazovanja, jer nam postojeći obrazovni sustav stvara djecu koja znaju naštrebati teoriju, ali u konačnici na kraju školske godine ne znaju puno više od godine prije, ne znaju kritički razmišljati, propitivati postojeća znanja, zaključivati i slijediti svoje strasti.

Sustavno ih se želi uokviriti u sliku i priliku starog obrazovnog i životnog sustava.

Da se vratim na trenutno stanje u životu mog prvašića i na naš „problem“ s pisanim slovima zbog kojeg moje dijete proživljava stres u školi.

Najprije da razjasnimo kako ide nastavni program Hrvatskog jezika, u prvom razredu osnovne škole; prvo polugodište je namijenjeno da djeca nauče apsolutna sva TISKANA slova (naravno tu je i očekivanje čitanja istih slova, učenje pjesmica napamet, sastavi i sl.aktivnosti).

Drugo polugodište  namijenjeno je pisanim slovima, gdje je konkretno u našoj školi, posljednje DŽ slovo naučeno dana 25.05.2017. godine. Htjela bih napomenuti da su pored pisanih slova učenici dužni čitati lektire, učiti o početnom pravopisu (gdje se piše veliko i malo slovo, da li su upitne ili usklične rečenice, vrste književnih dijela) i naravno lektire. I u tom cijelom gustom rasporedu kojeg Vam plan i program ministarstva nameću,  Vam dođe cjelogodišnji test pisanih slova zakazan 2 školska dana iza naučenog posljednjeg pisanog slova.

Foto: klimkin/pixabay.com

Smatram da djeca trebaju znati pisana slova, ali ono što mene ljuti je inzistiranje da sva ta pisana slova (koja su djeci nešto posve novo) moraju biti pravilno i na TOČNO određen način napisana. Što to znači: djeca moraju sve napisati iz jednog pokreta, bez podizanja ruku, sljedeći i podebljavajući ponekad već ispisane crte napisanog slova kako bi se niz nastavio. I to vam se ocjenjuje. Ne rezultat, već način postizanja željenog rezultata.

Budući da moje dijete ide u produženi boravak, nakon cjelodnevnog dana provedenog u školi, redovito nas dočeka komentar u bilježnici da je potrebno kod kuće dodatno vježbati pisana slova. Komu, Čemu, ja vas pitam? Moje dijete  ih zna napisati, ponekad neurednije, ponekad s pokojom greškicom, ponekad ne sljedeći Vaše pravilo pisanja velikom slova D (koje u konačnici izgleda identično kao da je pisao po „udžbeničkom“ pravilu), ali čemu stalno dijete opominjati i rušiti mu samopouzdanje ispisujući mu radnu bilježnicu i pisanke velikim crvenim tiskanim slovima da JE POTREBNO VIŠE VJEŽBATIIIII?!

To je samo prvi razred. Nastavni plan bi trebao biti poticajni i njegovati dječju kreativnost, znatiželju i interes. Ima puno stvari koje djeca trebaju naučiti, no forsiranje pravilnog redoslijeda pisanja pisanih slova nije jedno od njih. Niti jedna moja radna kolegica ne piše pisana slova na taj način. Ja ne pišem pisana slova na taj način. Studentice na praksi ne pišu pisana slova na točno taj način na koji pišu naši prvašići, pa Vas pitam čemu im onda davati loše ocjene ako ih ni mi odrasli pravilno ne pišemo?

Samo ću se još osvrnuti na period dok smo većina nas, današnjih roditelja, išli u prvi razred. Sjećate li se da se prvo polugodište vježbala grafomotorika ruku ispisujući ravne i kose linije? Crtajući i bojajući stvaralo se predznanje pokreta za pisana slova. Današnji školski program ne daje prostora učiteljima za navedenu aktivnost.

Tehnologija se razvila i dalje se svakodnevno razvija i obrazovna reforma bi definitivno trebala ići u skladu s njom.  Jer čemu obeshrabrivati našu djecu s metodama i postupcima koje se u razvijenim krajevima svijeta više i ne primjenjuju?!

Polasku u školu se sva djeca raduju na početcima obrazovanja. Zašto ne bismo tu energiju njegovali do kraja obrazovanja i stvarali ljude sposobnije, kreativnije i odvažnije za život?!

Pisana slova ( i još ponešto, naravno) ne bi trebala stati na put našim malim genijalcima da pokažu sebi i svijetu svu svoju genijalnost, kreativnost i posebnost koju imaju u sebi. Učitelji moji dragi, ja Vam skidam kapu za to što radite i uvjete u kojima radite u Hrvatskim školama, no ipak ponekad razmislite kako Vaše išarane, crvene napomene djeluju na sedmogodišnje dijete željno znanja, a ne puke prakse pravilnog oblikovanja izumrlih pisanih slova. Zapamtite i to da imate veliki utjecaj na mlade umove, kako svojom pohvalom i ohrabrenjem, tako i loše komuniciranom kritikom.

Učenika u razredu ima puno, ali svaki pojedinac bi trebao i vama, kao i nama biti podjednako važan za razvoj i ostvarivanje potencijala koje svako dijete nosi u sebi.

The post Pisana slova; muke jedne mame i stres njenog školarca appeared first on .

Foto: klimkin /pixabay.com

Prvi dan u školi i pitanja na koje nemam odgovor

5. rujan sam dočekala budno. Nisam mogla oka sklopiti od neizvjesnosti koja nas je čekala.

Dok je moj đak prvak mirno spavao u krevetu, roditelji su najčešće oni koji su tu da se brinu i onda kada briga nema.  I suprug je također bio u duboku snu, da se razumijemo.

Ustali smo na vrijeme, doručkovali i nismo mogli dočekati da torba bude na leđima. Ovdje ipak mislim na svježeg školarca koji je nestrpljivo čekao da nova torba (za sada prazna, jer knjige nismo još dobili) bude na leđima.

Došli smo pred školu i gužva nas je dočekala. Upisanih 6 razreda i oko 160 učenika plus roditelji, neki dupli, a neki i s pojačanjem baka, djedova i  šire obitelji.

Pa ne kreće se svaki dan u prvi razred, zar ne?! Nemamo predrasuda jer ipak da smo imali priliku i naš đak bi imao ispraćaj cijelog tima obitelji, ali eto i mama i tata su bili dovoljni ovog puta.

Nije pristojno komentirati školsku organizaciju, ali eto htjela bih blagonaklono poručiti da 160 djece i njihovo pojačanje ipak stvaraju ogromnu gužvu i pritisak na djecu, te bi guranje djece kroz istu trebalo biti smanjeno na minimum.

Predstava i pjesma učenika je bila prava dobrodošlica, ohrabrujući govor ravnatelja i najbolje verzije učitelja koji su nam se predstavili, stvorili su povjerenje da zajedno odemo u školske klupe uz pratnju djece. Nije da imamo izbora ne poslušati ih, ali tu smo za našu djecu da budemo uz njih.

Podjela knjiga, dogovor za roditeljski sastanak i papirologije je bilo. I prvi susret učenika s učiteljicom iza zatvorenih vrata je dobro prošao. Puno osmjeha i  utisaka za cijeli život je zasigurno  bilo, ali eto moj đak prvak s radošću čeka sutra kako bi riješio zadaću i donio najdražu igračku u školu.

Došli smo doma i tu je mamu uhvatila panika. Svi smo mi razumni i svi smo  to mi prošli i sami, ali ono pitanje koje nitko ne želi naglas izgovoriti je tu, u podsvijesti se krije  i uznemirava nas. Hoće li se i naša djeca snaći u novom okruženju.

Foto: StockSnap/pixabay.com

Moje dijete je za mene inteligentno i snalažljivo, zanimljivo, ne toliko društveno, no pitanje koje me muči je hoće li biti prihvaćen u novoj zajednici?!

Hoće li razumjeti učiteljice, da kad on ponekad brzo priča, to je zato što je uzbuđen da ispriča nove ideje koje su  mu došle, ne zato jer ne zna drugačije? Da kad ponekad kaže da neće nešto uraditi, to je jer uvijek vjeruje da može smisliti bolji način da riješi problem, to nemojmo odmah nazvati nekulturom, možda kreativnošću?! I da kad kaže da ne želi jesti meso, to je zato što voli životinje, a ne jer je izbirljivo dijete?! Ako iznosi svoje ideje i ne slaže se s Vašim (možda je u krivu, ne kažem da ne postoji mogućnost), ali jer će zato biti lošije ocjenjivan i obeshrabrivan?

Mogla bih nabrajati zašto su sva djeca posebna i zašto nas je strah zajednice u koju se moraju integrirati. Druženje i prijateljstvo je važno, a sreća našeg djeteta najvažnija za sve roditelje. Uvijek će pronaći prijatelje s kojim će se družiti, ali hoće li to uistinu biti tako? Baš sada kada se prva prava prijateljstva rađaju. Kada se mladi umovi oblikuju. Kada je samopouzdanje poput biljke koju moraš njegovati i zalijevati, i ponekad  popričati s njom.

Podijelila sam svoje misli, svoje dvojbe, a ako imate sličnih vjerujte niste usamljeni. Jedino što mogu u ovom trenutku učiniti je staviti osmjeh na lice, radovati se s djetetom, a moguće buduće probleme rješavati ako budu naišli. Sutra je još stresniji dan. Sutra mame, tate, bake, djedovi i ostatak tima ostaju izvan školskog dvorišta, a djeca kreću na put bez nas.

Eh ta ogromna zgrada, stari hodnici i premala dvorana, sve to je dio puta koje je neophodno proći u životu. I mi smo koračali jednom njima i lijepe i one manje lijepe, ne i manje važne  uspomena ponijeli iz nje. Unatoč raznolikim uspomenama koje nam misli vraćaju u školske klupe, ja se osobno i dalje slažem s mislima većine odraslih i onom  dobrom starom  izrekom - da je najljepše đačko doba.

The post Prvi dan u školi i pitanja na koje nemam odgovor appeared first on .