Palčić
Bio neki siromašni seljak pa uvečer sjedio kod ognjišta i poticao vatru, dok mu žena prela. Jednom on reče ženi:
- Doista je žalosno što nemamo djece! Tako je tiho u nas, a u drugim kućama bučno i veselo.
- Da – potvrdi žena i uzdahne. – Da nam je smo jedno jedino, pa bilo maleno kao palac, bila bih zadovoljna; mi bismo ga voljeli svim srcem.
Žena naskoro nešto oboli i nakon sedam mjeseci rodi dijete, potpuno razvijeno, samo ne veće od palca.
- Eto, tako smo i željeli, pa neka bude naše drago dijete, – oboje će roditelja pa ga, onako malena, nazovu Palčićem.
Foto: screenshot Youtube
Hranili ga kako valja, no dijete ne rašćaše veće, nego osta kako je bilo u prvi čas; ali po očima mu se vidjelo, da je bistro, i naskoro se zaista pokaza, da je pametno i okretno.
Seljak se jednoga dana spremi u šumu da nasiječe drva i reče sam sebi:
- Htio bih da imam nekoga, tko bi mi dovezao kola.
- Hej, oče! – vikne Palčić. – Kola ću dovesti ja; ne brigaj se, stići će navrijeme u šumu!
- Kako će to biti? – nasmije se čovjek. – Pa ti si premalen da vodiš konja na uzdi.
- Ne smeta, oče, samo neka majka upregne, sjest ću konju u uho te ću mu dovikivati, kako treba da ide.
- Dobro – pristane otac. – Jedamput ćemo pokušati.
Foto: screenshot Youtube
Kad bijaše vrijeme, mati upregne konja i stavi Palčića konju u uho, a mališ mu stane vikati, kako valja ići:
- Ija, ija; io, vista! – I bilo je sve kako treba da bude, kao u kakva majstora, i kola su išla pravim putem u šumu.
Kad su kola bila na nekoj okuki, mališ vikne: – Lijevo, lijevo! – A u to prođu dva čovjeka.
- Pa šta je to? – reče jedan. – Voze kola i netko viče konju, a kočijaša nigdje.
- Nije tu nešto u redu – doda drugi. – Hajdemo za tim kolima, da vidimo, gdje će stati.
Kola vozahu pravo u šumu, točno na mjesto, gdje je otac sjekao drva. Kad je Palčić opazio oca, dovikne mu:
- Vidiš li, oče, da sam došao s kolima; daj me skini!
Otac prihvati konja lijevom rukom, a desnom iz njegova uha izvadi sinčića, koji veselo sjedne na slamku.
Foto: screenshot Youtube
Kad oba stranca opaziše Palčića, zabezeknuti ne znadoše šta da kažu. Jedan drugoga potegne na stranu pa će:
- Slušaj, taj bi nam mališ mogao donijeti sreću, kad bi ga u kakvu velikom gradu pokazivali za novac. Hajde da ga kupimo. – I pođu seljaku pa mu kažu:
- Prodaj nam mališa; u nas će mu biti dobro.
- Ne – odgovori otac. – To je moj ljubimac; ne bih ga dao ni za sve zlato na svijetu.
Kad je Palčić čuo o trgovini, popne se po naboru kaputa ocu na rame i šapne mu u uho:
- Daj me samo, oče; vratit ću se ja.
Otac ga za lijep novac proda onim ljudima.
- Gdje ćeš sjediti? – zapitaju ga.
- Ha, stavite me samo na obod svoga šešira; na njemu mogu tamo-amo šetati i promatrati okolicu, a neću pasti.
Foto: screenshot Youtube
Učine mu po volji. A kad se on oprosti sa svojim ocem, stranci se s njim udalje.
Išli su tako sve do mraka, i najednom će mališ:
- Skinite me, potreba mi je.
- Ostani samo gore – odgovori čovjek, na čijoj je glavi sjedio. – Ne smeta mi, i od pticâ mi katkad štogod padne na šešir.
- Ne! – usprotivi se Palčić. – I ja znam, šta se pristoji; samo me brže skinite.
Čovjek skine šešir i stavi mališa na njivu kraj puta, a on stane skakati i puzati među grudama, i nenadano se zavuče u mišju rupu.
- Laku noć, moja gospodo; idite vi kući bez mene, – dovikne im podrugljivo.
Foto: screenshot Youtube
Oni skoče i stanu štapovima bosti po mišjoj rupi, ali uzalud. Palčić se sve dublje uvlačio, i kako se već sasvim bilo smrklo, oni ljutito i prazne kese odu kući.
Kad je Palčić vidio da su otišli, iziđe iz podzemnoga hodnika. »Tako je opasno ići noću po njivi«, uzdahne on. »Ništa lakše nego slomiti vrat ili nogu!« Nasreću nađe puževu kućicu i pomisli: »Hvala Bogu, ovdje mogu bez straha provesti noć.« I sjedne u kućicu.
Upravo je htio usnuti, kadli čuje gdje prolaze dva čovjeka, od kojih jedan reče:
- Kako da samo udesimo, da bogatome župniku uzmemo novac i srebro?
- Mogao bih ti kazati – upadne Palčić.
- Šta je to? – plašljivo će lupež. – Čuo sam kako neko govori.
Kad njih dvojica stadoše, Palčić nastavi:
- Uzmite me sa sobom, pomoći ću vam.
- Pa gdje si?
- Tražite samo po tlu i pazite, odakle dolazi glas – upozori Palčić.
Napokon ga lupeži nađu i dignu uvis.
- Šta ćeš ti, kukavče, nama pomoći! – u čudu će oni.
- Vidite – upozori ih Palčić – ja ću se provući kroz željezne rešetke u župnikov stan i dati vam, što hoćete.
- Dobro – pristanu oni. – Da vidimo, šta umiješ.
Kad stigoše u župnikov dvor, zavuče se Palčić u izbu i stane u sav glas vikati:
- Želite li imati sve što je ovdje?
- Govori tiho, da se tko ne probudi – upozore ga lupeži.
No Palčić, kao da ih nije pravo razumio, stane opet vikati:
- Šta želite? Hoćete li sve što je ovdje?
Kad je to čula služavka, koja je spavala u susjednoj sobi, uspravi se u postelji i stane prisluškivati. Lupeži, međutim, pobjegnu od straha, ali se naskoro ohrabre i pomisle, da ih mališ samo draži, te se opet vrate.
- Sad ozbiljno na posao! – šapnu lupeži Palčiću. – I daj nam štogod.
Nato Palčić vikne opet u sav glas:
- Ta ja ću vam sve dati, samo pružite ruke ovamo unutra. Čuje to služavka, što prisluškivaše, skoči iz kreveta i dotetura u izbu. Lupeži pobjegnu i stanu trčati glavom bez obzira. Služavka, ne našavši ništa, otiđe da zapali svjetiljku. Palčić se, međutim, prokrade u štagalj, a nitko to ne opazi. Služavka, pošto pretraži sve zakutke, legne u postelju, uvjerena da je samo sanjala kraj otvorenih očiju i ušiju.
Palčić se dotle verao po travčicama sijena i našao prikladno mjestance za spavanje. Htjede počinuti, dok svane, a onda će opet k svojim roditeljima. No on morade još štošta doživjeti! Da, mnogo ima tuge i bijede u svijetu! Služavka ustala već u osvit da nahrani stolu. Prvo se svrnula u štagalj, da uzme naramak sijena, i to upravo tamo, gdje ležaše jadni Palčić. On spavaše tako tvrdo, te ništa ne osjeti, i ne probudi se, dok ne dospje kravi u usta, kojima ga zahvatila sa sijenom.
Foto: screenshot Youtube
- Bože moj, kako li sam samo dospio u stupicu! – uzdahne Palčić. Ali naskoro opazi, gdje je. Trebalo je paziti, da ne dođe među zube, da ga ne zgrizu i smrve, i napokon ipak morade zajedno sa sijenom kliznuti u želudac.
- U ovoj izbici nema prozora – nestrpljivo će Palčić. – Ni sunce ne dopire unutra, pa nema svijetla, – Uopće mu se taj stančić nije svidio, a što je najgore bilo, neprestance je dolazilo novo sijeno na vrata, te prostor postajaše sve manji. Napokon vikne od straha što je jače mogao:
- Nemojte mi više donositi hrane, nemojte mi više donositi!
Služavka je upravo muzla kravu, pa kad čuje viku, a nikoga vidjela nije, – a glas isti onaj, što ga je čula noću – preplaši se tako da sa svoje stoličice pane, te prolije mlijeko. Sva zbunjena otrči svome gospodaru i vikne:
- Bože moj, gospodine župniče, krava je progovorila.
- Ti nisi pri pameti – reče župnik. – No ipak pođe u staju da vidi šta je. Čim u nju uniđe, oču se Palčićev glas:
- Nemojte mi više donositi hrane, nemojte mi više donositi!
Sad se i sam župnik poboja uvjeren da je đavo ušao u kravu, te naloži da je ubiju. Pošto su je zaklali, bace želudac zajedno s Palčićem na smetljište. Palčić se teškom mukom proguravaše, pa kad upravo htjede pomoliti glavu, da i ziđe, evo ti opet nesreće. Dođe gladan vuk i ko jedan jedini zalogaj proguta čitav želudac. No Palčić se ne dade zastrašiti.
»Možda bi se s vukom dalo govoriti«, pomisli i dovikne mu iz utrobe:
- Dragi vuče, znam za tebe odličan obrok.
- Gdje se to može dobiti? – zapita vuk.
- U toj i u toj kući; treba da uđeš kroza žlijeb, i tamo ćeš naći kolača, sala i kobasicâ, koliko ti srce zaželi – odvrati Palčić i točno opiše kuću svoga oca.
Vuku nije trebalo dvaput reći. Provuče se kroza žlijeb u smočnicu i najede se da ne može bolje. Kad se nasitio, htjede izići, ali bijaše tako debeo, da više ne mogaše istim putem natrag. Palčić je s time i računao te stane u vukovoj utrobi strahovito galamiti: grajaše, vikaše iz svega grla.
- Hoćeš li šutjeti! – zareži vuk. – Probudit ćeš ljude.
- Ah, šta, ti si se najeo, zašto da se i ja ne razveselim – odsiječe mališ. I počne iznova vikati u sav glas.
Od te se vike napokon probude otac i mati, potrče do smočnice i zavire kroz pukotine. Kad opaze vuka gdje u smočnici gospodari, pođe čovjek po sjekiru, a žena mu po kosu.
- Ostani otraga! – reče muž ženi, kad stupiše u smočnicu. – Kad ga udarim, a on još ne bude mrtav, onda treba da i ti navališ i rasiječeš mu trbuh.
Kad Palčić ču glas svoga oca, poviče:
- Dragi oče, ja sam ovdje; evo me u vučjoj utrobi.
- Hvala Bogu, naše se drago dijete opet našlo – veselo će otac i reče ženi da kosu baci, kako ne bi Palčića ranila.
Zatim zamahne i svom snagom kresne vuka po glavi, te se zvijer sruši mrtva. Napokon razrežu vuku utrobu i izvade mališa.
Foto: screenshot Youtube
- Ah – reče otac – u kolikoj smo brizi bili zbog tebe!
- Da, oče, mnogo sam po svijetu bio; hvala Bogu što sam opet na čistu zraku!
- A gdje si ti to bio?
- Bio sam, oče, u mišjoj rupi, u kravljem trbuhu i u vučjoj utrobi; a sad ostajem kod vas.
- A mi te ni za što na svijetu više ne prodajemo – govorahu roditelji milujući i grleći Palčića. Dadoše mu da jede i pije, sašiju mu novu odjeću, jer se ona, koja bijaše na njemu, sva od puta otrcala.
Izvor: lektirici.weebly.com
Foto:screenshot s TVa
