Prvi dan u školi i pitanja na koje nemam odgovor
5. rujan sam dočekala budno. Nisam mogla oka sklopiti od neizvjesnosti koja nas je čekala.
Dok je moj đak prvak mirno spavao u krevetu, roditelji su najčešće oni koji su tu da se brinu i onda kada briga nema. I suprug je također bio u duboku snu, da se razumijemo.
Ustali smo na vrijeme, doručkovali i nismo mogli dočekati da torba bude na leđima. Ovdje ipak mislim na svježeg školarca koji je nestrpljivo čekao da nova torba (za sada prazna, jer knjige nismo još dobili) bude na leđima.
Došli smo pred školu i gužva nas je dočekala. Upisanih 6 razreda i oko 160 učenika plus roditelji, neki dupli, a neki i s pojačanjem baka, djedova i šire obitelji.
Pa ne kreće se svaki dan u prvi razred, zar ne?! Nemamo predrasuda jer ipak da smo imali priliku i naš đak bi imao ispraćaj cijelog tima obitelji, ali eto i mama i tata su bili dovoljni ovog puta.
Nije pristojno komentirati školsku organizaciju, ali eto htjela bih blagonaklono poručiti da 160 djece i njihovo pojačanje ipak stvaraju ogromnu gužvu i pritisak na djecu, te bi guranje djece kroz istu trebalo biti smanjeno na minimum.
Predstava i pjesma učenika je bila prava dobrodošlica, ohrabrujući govor ravnatelja i najbolje verzije učitelja koji su nam se predstavili, stvorili su povjerenje da zajedno odemo u školske klupe uz pratnju djece. Nije da imamo izbora ne poslušati ih, ali tu smo za našu djecu da budemo uz njih.
Podjela knjiga, dogovor za roditeljski sastanak i papirologije je bilo. I prvi susret učenika s učiteljicom iza zatvorenih vrata je dobro prošao. Puno osmjeha i utisaka za cijeli život je zasigurno bilo, ali eto moj đak prvak s radošću čeka sutra kako bi riješio zadaću i donio najdražu igračku u školu.
Došli smo doma i tu je mamu uhvatila panika. Svi smo mi razumni i svi smo to mi prošli i sami, ali ono pitanje koje nitko ne želi naglas izgovoriti je tu, u podsvijesti se krije i uznemirava nas. Hoće li se i naša djeca snaći u novom okruženju.
Moje dijete je za mene inteligentno i snalažljivo, zanimljivo, ne toliko društveno, no pitanje koje me muči je hoće li biti prihvaćen u novoj zajednici?!
Hoće li razumjeti učiteljice, da kad on ponekad brzo priča, to je zato što je uzbuđen da ispriča nove ideje koje su mu došle, ne zato jer ne zna drugačije? Da kad ponekad kaže da neće nešto uraditi, to je jer uvijek vjeruje da može smisliti bolji način da riješi problem, to nemojmo odmah nazvati nekulturom, možda kreativnošću?! I da kad kaže da ne želi jesti meso, to je zato što voli životinje, a ne jer je izbirljivo dijete?! Ako iznosi svoje ideje i ne slaže se s Vašim (možda je u krivu, ne kažem da ne postoji mogućnost), ali jer će zato biti lošije ocjenjivan i obeshrabrivan?
Mogla bih nabrajati zašto su sva djeca posebna i zašto nas je strah zajednice u koju se moraju integrirati. Druženje i prijateljstvo je važno, a sreća našeg djeteta najvažnija za sve roditelje. Uvijek će pronaći prijatelje s kojim će se družiti, ali hoće li to uistinu biti tako? Baš sada kada se prva prava prijateljstva rađaju. Kada se mladi umovi oblikuju. Kada je samopouzdanje poput biljke koju moraš njegovati i zalijevati, i ponekad popričati s njom.
Podijelila sam svoje misli, svoje dvojbe, a ako imate sličnih vjerujte niste usamljeni. Jedino što mogu u ovom trenutku učiniti je staviti osmjeh na lice, radovati se s djetetom, a moguće buduće probleme rješavati ako budu naišli. Sutra je još stresniji dan. Sutra mame, tate, bake, djedovi i ostatak tima ostaju izvan školskog dvorišta, a djeca kreću na put bez nas.
Eh ta ogromna zgrada, stari hodnici i premala dvorana, sve to je dio puta koje je neophodno proći u životu. I mi smo koračali jednom njima i lijepe i one manje lijepe, ne i manje važne uspomena ponijeli iz nje. Unatoč raznolikim uspomenama koje nam misli vraćaju u školske klupe, ja se osobno i dalje slažem s mislima većine odraslih i onom dobrom starom izrekom - da je najljepše đačko doba.