Foto: Sasint/pixabay.com
Obrazovanje
Biti mama prvašića u obrazovnom sustavu Republike Hrvatske nije jednostavno. Svi smo čuli priče o tome kako je sve više knjiga, obveza, zadaća s kojima se susreću naša djeca, a ipak i dalje su nam rezultati međunarodnih testiranja odraz ispodprosječnog znanja naših učenika.
Zašto je to tako, pretpostavljam da svi mi imamo svoje teorije. Od toga da se uči “kampanjski“, da se samo „štrebanje“ cijeni, da nema praktične primjene znanja, da učitelji, nastavnici i profesori ne slijede nove trendove u prijenosu znanja, ili pak da su im ruke toliko svezana da svaka inicijativa koju pokažu ne nalazi odobrenja viših krugova sustava.
Jer zašto bi se mijenjalo nešto na što smo navikli? Ah da, možda, dragi naši kreatori hrvatskog obrazovanja, jer nam postojeći obrazovni sustav stvara djecu koja znaju naštrebati teoriju, ali u konačnici na kraju školske godine ne znaju puno više od godine prije, ne znaju kritički razmišljati, propitivati postojeća znanja, zaključivati i slijediti svoje strasti.
Sustavno ih se želi uokviriti u sliku i priliku starog obrazovnog i životnog sustava.
Da se vratim na trenutno stanje u životu mog prvašića i na naš „problem“ s pisanim slovima zbog kojeg moje dijete proživljava stres u školi.
Najprije da razjasnimo kako ide nastavni program Hrvatskog jezika, u prvom razredu osnovne škole; prvo polugodište je namijenjeno da djeca nauče apsolutna sva TISKANA slova (naravno tu je i očekivanje čitanja istih slova, učenje pjesmica napamet, sastavi i sl.aktivnosti).
Drugo polugodište namijenjeno je pisanim slovima, gdje je konkretno u našoj školi, posljednje DŽ slovo naučeno dana 25.05.2017. godine. Htjela bih napomenuti da su pored pisanih slova učenici dužni čitati lektire, učiti o početnom pravopisu (gdje se piše veliko i malo slovo, da li su upitne ili usklične rečenice, vrste književnih dijela) i naravno lektire. I u tom cijelom gustom rasporedu kojeg Vam plan i program ministarstva nameću, Vam dođe cjelogodišnji test pisanih slova zakazan 2 školska dana iza naučenog posljednjeg pisanog slova.
Foto: klimkin/pixabay.com
Smatram da djeca trebaju znati pisana slova, ali ono što mene ljuti je inzistiranje da sva ta pisana slova (koja su djeci nešto posve novo) moraju biti pravilno i na TOČNO određen način napisana. Što to znači: djeca moraju sve napisati iz jednog pokreta, bez podizanja ruku, sljedeći i podebljavajući ponekad već ispisane crte napisanog slova kako bi se niz nastavio. I to vam se ocjenjuje. Ne rezultat, već način postizanja željenog rezultata.
Budući da moje dijete ide u produženi boravak, nakon cjelodnevnog dana provedenog u školi, redovito nas dočeka komentar u bilježnici da je potrebno kod kuće dodatno vježbati pisana slova. Komu, Čemu, ja vas pitam? Moje dijete ih zna napisati, ponekad neurednije, ponekad s pokojom greškicom, ponekad ne sljedeći Vaše pravilo pisanja velikom slova D (koje u konačnici izgleda identično kao da je pisao po „udžbeničkom“ pravilu), ali čemu stalno dijete opominjati i rušiti mu samopouzdanje ispisujući mu radnu bilježnicu i pisanke velikim crvenim tiskanim slovima da JE POTREBNO VIŠE VJEŽBATIIIII?!
To je samo prvi razred. Nastavni plan bi trebao biti poticajni i njegovati dječju kreativnost, znatiželju i interes. Ima puno stvari koje djeca trebaju naučiti, no forsiranje pravilnog redoslijeda pisanja pisanih slova nije jedno od njih. Niti jedna moja radna kolegica ne piše pisana slova na taj način. Ja ne pišem pisana slova na taj način. Studentice na praksi ne pišu pisana slova na točno taj način na koji pišu naši prvašići, pa Vas pitam čemu im onda davati loše ocjene ako ih ni mi odrasli pravilno ne pišemo?
Samo ću se još osvrnuti na period dok smo većina nas, današnjih roditelja, išli u prvi razred. Sjećate li se da se prvo polugodište vježbala grafomotorika ruku ispisujući ravne i kose linije? Crtajući i bojajući stvaralo se predznanje pokreta za pisana slova. Današnji školski program ne daje prostora učiteljima za navedenu aktivnost.
Tehnologija se razvila i dalje se svakodnevno razvija i obrazovna reforma bi definitivno trebala ići u skladu s njom. Jer čemu obeshrabrivati našu djecu s metodama i postupcima koje se u razvijenim krajevima svijeta više i ne primjenjuju?!
Polasku u školu se sva djeca raduju na početcima obrazovanja. Zašto ne bismo tu energiju njegovali do kraja obrazovanja i stvarali ljude sposobnije, kreativnije i odvažnije za život?!
Pisana slova ( i još ponešto, naravno) ne bi trebala stati na put našim malim genijalcima da pokažu sebi i svijetu svu svoju genijalnost, kreativnost i posebnost koju imaju u sebi. Učitelji moji dragi, ja Vam skidam kapu za to što radite i uvjete u kojima radite u Hrvatskim školama, no ipak ponekad razmislite kako Vaše išarane, crvene napomene djeluju na sedmogodišnje dijete željno znanja, a ne puke prakse pravilnog oblikovanja izumrlih pisanih slova. Zapamtite i to da imate veliki utjecaj na mlade umove, kako svojom pohvalom i ohrabrenjem, tako i loše komuniciranom kritikom.
Učenika u razredu ima puno, ali svaki pojedinac bi trebao i vama, kao i nama biti podjednako važan za razvoj i ostvarivanje potencijala koje svako dijete nosi u sebi.
