Foto: http://the-mystery-case-files.wikia.com/wiki/Mowgli

Knjiga o Džungli

Prije mnogo godina u srcu prašume, zbio se uistinu neobičan događaj. Crna pantera, imenom Bagheera loveći šumom, pronašla je maleno djetešce, posve samo kako leži na šumskom tlu.

Nije mu željela naudite, ali znala je da je prašuma opasno mjesto za dijete i da mora nešto učiniti. Najnježnije što je mogla, podigla je dijete i pošla u potragu za njegovom novom mamom.

Pronašla je dom pun topline u vučjem brlogu. Mama vučica i njezini mladunci su prihvatili dijete kao dio svoje obitelji.

Vučica je zavoljela dječaka kao vlastito mlado i nazvala ga imenom Mowgli, što znači žabica. Njegova braća i sestre vukovi su voljele svog dvonožnog brata, te je Mowgli odrastao u domu punom ljubavi i sreće.

Vukovi su životinje koje pripadaju čoporu, te je i sam Mowgli pripao vučjem čoporu čiji  je vođa bio Akela.

Prolazile su godine i godine. Jednog dana Akela je okupio braću vukove radi važne obavijesti. U njihov kraj vratio se ozloglašeni tigar Shere Khan koji polaže pravo na ljudsko mladunče, i dio njihovog čopora, Mowglija.

Preplašeni zbog tigrove prisutnosti, vukovi su zahtijevali da Mowgli napusti čopor. Mowgli nije mogao razumjeti zašto su ga njegova braća vukovi napustili. Poštovao je vučja pravila i napustio je čopor.

Bagheera ga je stavila na svoja leđa i pohitala šumom ka ljudskom selu, kako bi Mowglija ostavila među ljude, koji će ga zaštititi od Shere Khana.

„Ne želim bježati Bagheera“ gunđao je Mowgli. „Uhvatit ću tog zločestog tigra i otkinuti mu rep.“

„Možda jednog dana Mowgli, ali sada još nije vrijeme za to“ osmjehnula se pantera. „Shere Khan je star i lukav tigar. Ako te on želi učinit svojim plijenom, potrudit će se da to i ostvari. Bit ćeš siguran među ljudima.“ reče Bagheera i pohita još brže kroz šumu.

Pala je noć i dok su Mowgli i Bagheera odmarali, s drveta se pojavila niotkuda podmukla zmija Kaa. U tren oka hipnotizirala je dječaka i  baš kad ga je htjela cijelog pojesti, Bagheera je otvorila oči i šapom tresnula zmiju.

„Ti zelena zločesta zmijurino, kako te nije sram otimati dječaka.“

„Ssssssstraššššno žžžžalim“, siknula je Kaa i potom tresnula s drveta od jačine panterinog udarca.

Mowgliju je bilo već dosta tog osjećaja bespomoćnosti i odbačenosti.

„Neću među ljude!“ vrisnuo je dječak.“ „Ne, ne i ne.“

„Neću da mi svi zapovijedate što bih trebao učiniti. Odlazim. Sam ću pronaći put.“ okrenuo se od pantere, koja je još bila zaokupljena s Kaa, i nestao u gustom raslinju.

Međutim iako je odrastao u prašumi, Mowgli je i dalje bio samo dijete koje prašumu nije dobro poznavao. Lutao je raslinjem sve dok nije naletio na medvjeda Baloo-a.

Medvjed je volio Mowglija i često se družio s njim dok je pripadao čoporu. Razumio je dobro kako se dječak osjeća i odlučio se na drugačiji pristup dječaku.

„Žabice moja ako želiš sam lutati džunglom, moraš naučiti nekoliko stvari za preživljavanje. Prva i osnovna stvar je kako pribaviti hranu. Nema ovdje mame da ti ju donese“ veselo će medvjed dječaku koji je s divljenjem promatrao Baloo-a kako doseže granu s bananama.

I tako je započelo obučavanje najsrdačnijeg medvjeda. Mowgli se zabavljao i pažljivo slušao sve što mu je Baloo govorio.

Ali onda se dogodilo nešto neočekivano. S drveta se spustila duga majmunska šapa i podigla Mowglija u vis

“Upomoć!“ urlao je Mowgli „Spustite me vi ružne rugobe“

Baloo je mlatio šapama i prijetio majmunskom čoporu, ali oni ga nisu slušali. Bacajući Mowglija s grane na granu odveli su ga u Majmunski grad svom kralju Luiju.

Majmunski kralj je oduvijek sanjao da i ma vlastitog čovječuljka. I gle čuda, baš je Mowgli postao dar za kralja.

No Mowglija prijatelji nisu napustili. Hrabri Baloo i Bagheera su pohitali dječaku u pomoć. Nadmudrili su kralja i oteli mu njegovog čovječuljka.

Kad su ponovo našli na sigurnom mjestu, Mowgli je zadrijemao. Za to vrijeme njegova dvojica dobročinitelja su smišljala plan koji im je sljedeći korak.

Shvatili su da je Džungla ipak previše opasno mjesto za dječaka. U hranidbenom lancu on je na samom dnu. Ipak je još uvijek samo dijete. Možda je hrabar i ima pomoć prijatelja, ali opasno vreba sa svih strana. I zmija i majmuni i  tigar, svi ga žele učiniti svojim plijenom. A neće uvijek dvojice prijatelja biti tu da mu pomognu.

Složili su se da ga sutra ujutro vode u selo.

Mowgli se probudio baš u trenutku kada su njegovi prijatelji iskovali plan. Tiho je ustao i odlučio otići od njih jer ne želi živjeti među ljudima.

Hodajući kroz šumu nije bio svjestan tko ga slijedi. Golemi tigar Shere Khhan bešumno je klizio kroz grmlje tražeći plijen o kojem je maštao. Bio je tako blizu, mogao ga je čak i omirisati.

Mowgli se uskoro našao u zmijinom zagrljaju. Kaa ga je isto cijelo vrijeme nadgledala i čekala svoju priliku. Ali opet je nije dobila jer je tigar htio plijen za sebe.

Uhvativši Kaa za rep, Mowgli je uspio pobjeći od svojih progonitelja, barem na kratko. Tigra nije lagano zavarati. On je mudar i iskusan grabežljivac.

Uskoro je stigao dječaka. Oči su mu svjetlucale dok se polako približavao svom plijenu. Moćni i snažni rep mu je šibao na sve strane. Izgledao je zastrašujuće. Ipak, Mowgli nije bježao.

„Ne prilazi mi jer ću te prebiti!“ povikao je dječak.

Tigra je zabavljalo njegovo junaštvo. Bio mu nadohvat ruke, ali odlučio je još malo pričekati i dobro osmotriti svoj plijen.

Tada je do njih dotrčao Baloo i svom snagom ščepao Shere Khana za rep. Započela je strašna borba između medvjeda i tigra. Medvjed je bio veći, ali tigar iskusniji borac.

Odjednom se nebo naoblačilo. Silni grom je udario u drvu i zapalio ga munjevitom brzinom.

Vatre se jako plaše šumske životinje, znao je to Mowgli.

Morao je nešto učiniti da pomogne svom prijatelju Baloou. Tada mu se javila odlična ideja.

Uzeo je goruću granu i otrčao na mjesto gdje su se tigar i medvjed borili na smrti. Tigar je širom otvorio oči u nevjerici. Nije više vidio bespomoćnog dječaka, već čovjeka s upaljenom bakljom.

Nije mu se uopće svidjelo to što je ugledao, dok mu je dječak prilazio sve bliže držeći u rukama užasnu vatru.

„Plašljiva mačko, pogledaj me dobro. Imam nešto za tebe!“ viknuo je Mowgli i udario tigra bakljom po njuški.

Tigar je zaurlao i preplašeno krenuo bježati, no Mowgli mu je za oproštaj zapalio rep.

Medvjed je ležao povrijeđeno na podu. Kiša je krenula padati i Mowgli je preplašeno dozivao Balooa koji nije otvarao oči.

„Ja sam kriv. Sve je to zbog mene. Molim te Baloo otvori oči.“ Jecao je tužno Mowgli.

„Hm“, promrmljao je Baloo i polako otvorio oči.

„Živ si!“ povikao je Mowgli grleći svog prijatelja.

Došla je i Bagheera i veselo društvo je proslavilo Mowglijevu hrabrost i bijeg Shere Khana.

Sutradan su otišli ka selu. Na obali rijeke ugledali su ljudsku djevojčicu koja toči vrčeve s vodom. Mowgli ju je s divljenjem promatrao. Do sada još nije vidio pripadnika svoje vrste.

S osmjehom na licu prišao je djevojci koja mu se osmjehnula i povela ga u selo.

Prije nego što je zakoračio u selo, Mowgli se okrenuo i mahnuo svojim šumskim prijateljima. Baloo i Bagheera su još malo promatrale svoju žabicu, a zatim se povukli u zelenu Džunglu, njihov dom.

Prepričala: Monika Arsenović

The post Knjiga o Džungli appeared first on .

Foto: Nemo/pixabay.com

Puž stolar

Kad netko kaže “to je nemoguće” – sjetim se priče koju je moj djed rado pričao. Djed je bio stolar, a priča je bila o pužu; najzanimljivijem i najmanjem stolaru na svijetu.

Priča ide ovako…

Na zelenoj livadi, podno starog stabla, živio je mali puž. Sklupčan u neuglednu malu kućicu razmišljao je o, za jednog puža, sasvim neobičnoj temi. Razmišljao je kako obrađuje stari panj. Želio je površinu panja učiniti nježnom i lijepom. Oh, kako je bila velika želja malog puža da postane stolarom. Danima je razmišljao, a noćima sanjao kako obrađuje drvo.

Jednog sunčanog jutra, dok je jutarnjim kapima rose čistio kućicu, puž se odlučio okušati u stolarskom poslu. Nije znao kako početi. Plašio se da nespretnim radom ne upropasti ljepotu nekog drveta pa je odlučio ukrasiti svoju kućicu. Mislio je, ako lijepo ukrasi svoju kućicu koju nosi na leđima, dokazat će sebi i prijateljima kako može biti uspješan stolar. Laganim ali sigurnim puzanjem mali puž došao je do starog panja. Odlučno je krenuo na posao. Počeo je trljati kućicu o panj kako bi joj dao željeni oblik. Stanovnici šume promatrali su puža koji se češe o stari panj. To je za njih bio jako neobičan prizor. Životinje su u početku sa zanimanjem promatrale što to radi mali puž, no ubrzo su se počele podsmjehivati – pa nije pužu suđeno biti stolar. Mali puž nije obraćao pažnju na reakcije životinja već je nastavio predano raditi ukrašavajući svoju kućicu.

Puž je napredovao sporo. Uvidio je da drvo nije dovoljno oštro za oblikovanje kućice. Pomoću drveta dobivao je blage i nježne linije. Trebalo mu je nešto tvrđe. Otišao je do stijene i počeo o nju trljati kućicu. Tvrda i oštra stijena bila je jako korisna za precizne rezove. No puž je morao biti dvostruko pozorniji kako nesmotrenim potezom ne bi oštetio kućicu. Vrijeme je prolazilo, puž je bivao sve iskusniji. Naučio je kada i kako treba kućicu trljati o stijenu, zemlju ili drvo. Ovisno što bi želio postići služio se različitom snagom i vrstom pritiska. Vrijeme je prolazilo, a kućica malog puža postajala je sve ljepšom i ljepšom. Životinje su sve češće s divljenjem gledale sporog ali sigurnog majstora na djelu. Puž je i dalje neumorno radio.

Prošla je zima. Mali puž okupao se u jutarnjim kapljicama rose. Obasjan suncem divio se prirodi oko sebe. Bio je sretan. Ukrasio je kućicu najbolje što je znao. Bio je zadovoljan svojim radom. Iznenada, iz vedra neba, pored njega sleti djetlić. Djetlići su poznati kao najbolji šumski stolari. Djetlić je čuo priču o pužu stolaru te se svojim očima želio uvjeriti o kakvoći njegova rada. Promotri djetlić puževu kućicu sa svih strana i poleti. Napravi par krugova oko kućice, sa svake strane pomno je pogleda i na kraju ponovo sleti pored malog puža. Pogleda ga u oči, zastane na tren i nakloni se. Za malog puža to je bila velika čast, jer djetlići se klanjaju samo velikim majstorima stolarima.

Od sreće i veselja što je njegov rad priznat, mali puž krene prema starom panju i zamoli ga za dopuštenje da ga ukrasi. Predano je radio na njemu. Nakon dugog vremena neprekidnog rada, učinio ga je najljepšim panjem u čitavoj šumi. Otad pa nadalje, za puža stolara uvijek je bilo posla. Tražili su ga da uređuje kućice drugih puževa, nastambe raznih životinja, čak i da gradi mostove i brane.

Mali puž stolar odlučio je podijeliti svoje stolarsko znanje sa drugima. Okupio je zainteresirane puževe i obratio im se: «Dragi prijatelji puževi, vi želite postati stolari. Ako želite ostvariti vaše želje imajte na umu jednu stvar. Sve se može kad se hoće. Trudite se, budite uporni i željni znanja. Uz trud i volju sve je moguće! A sad ću vam nešto reći o stolarskom poslu…» Puž stolar je pričao a drugi puževi su ga sa zanimanjem slušali. Nije prošlo puno vremena i svi puževi su postali pravi majstori – stolari.

Danas rijetko možete vidjeti puža kako obrađuje drvo, ali je zato prisutan običaj da svaki puž ukrasi svoju kućicu najbolje što može.

Zaista, kad koračaš šumom ili livadom pokušaj pronaći kojeg puža. Pažljivo ga pogledaj. Vidjet ćeš kako mu je na leđima lijepa i neobična kućica. Čak i tako malena stvorenja poput puževa mogu napraviti tako mnogo ako se dovoljno trude. Zamisli što sve može postići čovjek!

Jeste li znali…

• Puževa ima raznih vrsta. Neki od njih žive na kopnu, neki u rijekama i jezerima, a neki u moru.

• Svi kopneni puževi nose kućicu. Čak i svima poznati puž golač je ima. Ona je mala i zakržljala, puž se u nju ne može uvući, ali je ipak kućica.

• Većina morskih puževa nosi kućicu, ali ima i onih koji je nemaju. Neki morski puževi dišu plućima kao i ljudi te moraju izlaziti iz vode da bi disali, dok drugi dišu škrgama kao i ribe.

• Jeste li znali da Petrovo uho i priljepak nisu školjke već puževi. Zanimljivo, zar ne?

• Priroda je zbilja čudesna.

Napisao: Ognjen Livada

Izvor: IZ PERA TATE 

The post Puž stolar appeared first on .

Petar Pan

Priča o Petru Panu, Zvončici i Nigdjezemskoj je priča koju je većina odraslih zaboravila, ali se događa djeci u cijelom svijetu i još dugo će se događati.

Priča započinje u Londonu jedne prekrasne zvjezdane noći. Dogodila se u domu obitelji Darling koja je imala troje djece.

Najstarije dijete je bila Wendy, koja je obožavala svojoj mlađoj braći, Johnu i Michaelu da priča pustolovne priče. Njihova najdraža priča bila je ona o Petru Panu i Kapetanu Kuki.

Voljeli su oponašati omiljene junake iz bajke o Nigdjezemskoj, zemlji u kojoj žive Izgubljeni dječaci s Petrom Panom, gdje se nalaze sirene, Indijanci, ali i ozloglašeni Kapetan Kuka, kojem je Petar odrezao ruku i njome nahranio krokodila. I dan danas, Kuka se boji toga krokodila. A kako i ne bi?! Kad se stalno prikrada gusarskom brodu u čekanju nove  prilike da pojede Kuku.

Iz sobe se začula igra Johna i Michaela. John je uz pomoć vješalice glumio da je Kapetan Kuka, a Mike je bio Petar.

„Predaj se Petre, ništarijo jedna“ poviče Mike.

„Nikad me nećeš porazite, balavče jedan“ uzvratio je John u žaru borbe mačevanja.

U tom trenutku u sobi je ušao gospodin Darling, ljutit jer nije mogao pronaći svoju dugmad. Dječja galama i spomen imena Petra i Kuke samo ga je još više ljutila.

Obukavši svečanu košulju koja mu je tu večer trebala, jer su on i gospođa Darling išli na večeru, imao je što i vidjeti. Na košulji su dječaci iscrtali kartu Nigdjezemske.

Otac je bio ljut. U ljutnji se okomio na kujicu Nanu i na Wendy.

„Dosta je bilo s pričama Wendy“ vikao je gospodin Darling. „Sve je to zbog izmišljenih priča koje im pripovjediš. Od sutra se seliš u svoju sobu. Gotovo je i s Petrom i s Nigdjezemskom, vrijeme je da odrasteš“

Naposljetku su se roditelji spremili i izašli. Djeca su zaspala, a u domu je zavladao potpuni mir. I upravo tada je u dječju sobu uletio Petar Pan u društvu male Zvončice.

Dan ranije, dok je Petar slušao Wendyne priče iza prozora, prikrala mu se Nana i preplašila njegovu sjenu. Čekao je savršenu priliku kako bi se mogao neprimjetno ući u dječju sobu i potražiti je.

Nedostajala mu je njegova sjena. Njegov vjerni pratilac.

Sada je poletio sobom i počeo je tražiti. Pronašao ju je skrivenu u ladici. Međutim, sjena se nije htjela vratiti svom vlasniku. Počela je juriti i naganjati se s Petrom, pri tome rušeći razne predmete i naposljetku probudila Wendy, a potom i dječake.

„Što ti tu radiš“ vikne zadivljena djevojka.

Petar joj je objasnio situaciju s izgubljenom sjenom i ona mu je pomogla vratiti ju gdje joj je i mjesto, prišivši ju natrag.

Petar im je rekao da je vrijeme da krenu za Nigdjezemsku.

„Hura!“ viknuo je John. „Hoćemo se ići boriti s pravim gusarima“, nije krio svoje oduševljenje John. A kako i bi, kad je dobio priliku biti dio najdraže pustolovine.

„A ja bih htio vidjeti Indijance“, oduševljeno je procvrkutao Michael.

„Može, idemo onda svi. Samo morate poslušati moje upute, kako biste naučili letjeti“ strogo im je objašnjavao Petar.

Upute su bile jasne. Morali su razmišljati o nečem lijepom, a potom ih je Petar zaprašio vilinskom prašinom, koja je dolazila od vile Zvončice.

I gle čuda. Djeca su poletjela

„Juhuuu, letim“ veselila su se braća.

I poletjela su kroz prozor iznad londonskih domova, sve do poznatog Londonskog sata Big Bena. Zatim iznad rijeke Temze, a potom su krenuli ka Nigdjezemskoj.

„Idemo prema drugoj zvijezdi udesno i letimo do jutra“ objašnjavao Je Petar smjer prema njegovom domu.

Pred jutro su stigli u zemlju svoje mašte, u Nigdjezemsku.

Otok je bio prekrasan. Obasjan suncem i okružena plavim, bistrim morem. Jasno se naziralo Indijansko selo i Zaljev sirena. A usidren brod u zaljevu je zasigurno bio gusarski brod, zaključili su posjetitelji.

I upravo tada, dok su se odmarali na oblacima, do njih su doletjele topovske kugle. Kapetan Kuka je htio prizemljiti Petra. Nije birao sredstva, ali Petru se želio osvetiti više od ičega. Taj dječak mu se uvijek suprotstavljao, uništavajući njegove podmukle planove, te je naposljetku i svoju ruku izgubio zbog njega.

„Zvončice, odvedi Wendy i dječake na sigurno, a ja ću odvratiti pozornost Kapetanu Kuki“ dao je naredbu Petar, poletjevši s oblaka u smjeru gusarskog broda.

Ljutita malena vila Zvončica, koja nije voljela Wendy, jer joj je Petar davao toliko pažnje, odlučila je iskoristiti priliku i nagovoriti Izgubljene dječake da ustrijele Wendy.

Dok je letjela prema Petrovom domu dječaci su je počeli gađati oružjem i jadna djevojka izgubila je ravnotežu i pala bi na zemlju da nije doletio Petar Pan i u zadnjem trenutku je uhvatio.

Petar se naljutio na Zvončicu, te je ona  zamahnula krilima i ljutito nestala.

Istoga dana Izgubljeni dječaci su odveli Johna i Michaela u potragu za Indijancima. Međutim, Indijanski poglavica nije bio raspoložen za igru jer je njegova kćer Tigrica Lili nestala. On je krivio bljedolike za njezin nestanak.

Naredio je da se dječaci svežu, ako se Tigrica Lili ne vrati do zalaska sunca, on će bljedolike spaliti na lomači.

Jedina nada u tom trenutku za dječake nalazila se u Petru Panu. On je morao naći otetu kćer Indijanskog poglavice i vratiti ju.

Na drugom kraju otoka, Petar je pokazivao Wendy zaljev sirena. U tom trenutku zaljevom se kretao čamac kojim je upravljao vjeran Kukin pomoćnik Smee. U čamcu su se još nalazili i Kuka i Tigrica Lili.

Kukin plan je bio zatočiti Lili i čekati da ju Petar dođe spasiti i zatim ga uhvatiti.

No Petar ga je preduhitrio. Imitirajući strašne zvukove, nadmudrio je Smee-a i svojim brzim pokretima prilikom borbe s mačevima, porazio Kuku.

Spasio je Tigricu Lili i vratio ju njezinom ocu. Dječaci su pušteni na slobodu, a Petar je u znak zahvalnosti dobio krasnu perjanicu i počasno Indijansko ime Leteći Orao.

U isto vrijeme na drugom kraju otoka, malena vila Zvončica se nalazila na gusarskom brodu. Kapetan Kuka ju je uspio nadmudriti pričom kako joj želi pomoći da bude sretna. A ako je razlog njezine tuge i ljutnje neka tamo Wendy, on će ju otjerati iz Nigdjezemske.

Zvončici se plan svidio. Zaslijepljena mržnjom, naivno je otkrila Kuki gdje Petar Pan i dječaci žive. Dobivši informaciju koju je htio,  zatočio je Zvončicu u kavez.

Naravno da joj nije htio pomoći. Nije takva narav ozloglašenog gusara pod imenom Kuka. Namjeravao je ubiti Petra Pana, tako da će poslati dar u kojem će se nalaziti bomba i to upravo u  Wendyno ime.

Petar neće ništa posumnjati i kad ju bude otvorio, bomba će ga usmrtiti.

Gusari su otišli do Petrovog doma i uhvatili Izgubljene dječake, zajedno s Wendy i braćom Darling. Petru su na ulazu ostavili dar potpisan „od Wendy“.

Sva djeca su bila zavezana za jarbol, a Kuka je stao ispred njih s perom u ruci govorio:

„Možete birati dragi dječaci: ili ćete postati gusari ili možete prošetati po dasci“

Šetanje po dasci je uključivalo sigurnu smrt u hladnoj vodi i dječaci nisu znali što da odluče.

„Nikad nećemo postati gusari“ hrabro je uzviknula Wendy. „A osim toga, Petar Pan će nas spasiti“.

Kapetan Kuka se samo grohotno nasmiješio, a potom im otkrio što će se dogoditi Petru Panu kad otvori dar koji mu je ostavljen.

Nitko više nije pazio na Zvončicu i ona se upravo u tom trenutku oslobodila i stigla do Petra baš u trenutku kad se on spremao otvoriti dar. Uspjela je odbaciti bombu daleko od Petra na vrijeme.

Wendy se hrabro, uzdignute glave kretala daskom prema hladnoj vodi. Tuga joj je prelazila licem dok je promišljala o sudbini koja je snašla Petra Pana.

I taman kad je skočila prema hladnoj vodi, Petar je doletio i spasio ju. Odvezao je potom zarobljene dječake.

Dječaci su se suprotstavili gusarima, a Petar je opkolio Kapetana Kuku. Bila je to nevjerojatna borba, Tjerali su jedan drugog po jarbolima i stupovima broda.

Mačevi su se sudarala i frcale su iskre. Petar je snažno odgurnuo Kuku, koji je izgubio ravnotežu i strovalio se u more. Ravno na mjesto gdje se nalazi lukavi krokodil. Smee je uzeo čamac i krenuo pomoći svom kapetanu, dok su ostali gusari pobjegli u strahu s broda.

Petar Pan je preuzeo gusarski brod i postao novi kapetan,

„Diži sidro, spuštajte jedra! Isplovljavamo“ naredio je svojoj hrabroj posadi.

„A kamo plovimo?“ upitala ga je Wendy.

„Kući, u London, pa naravno“ nasmijao se Petar naklonivši se svojoj posadi, skidajući ogroman šešir koji je uzeo Kuki.

„Hura“ svi su uzviknuli.

Zvončica je posula svoj čarobni prah po brodu i brod je poletio prema zvjezdanom nebu ravno ka Londonu.

Wendy, John i Michael su se vratili svojoj kući, svojoj mami, tati i kujici Nani. Bilo je ovo nevjerojatna avantura za njih. Toliko uzbudljivih događaja, bajkovitih likova i mjesta su otkrili.

S Londonskih prozora, zvjezdana vedra noć otkrivala je obrise jedrenjaka koji plovi među zvijezdama. A tko se nalazi na tom brodu, znamo samo mi …

Prepričala: Monika Arsenović

The post Petar Pan appeared first on .

Marlin se prisjećao kako je upoznao Koraljku i započeo je priču o mogućim imenima za svoj pomladak.

„Meni se jako sviđa ime Nemo“ reče Koraljka.

Bezbrižno vodeći razgovor, ne sluteći tko se približavao velikom grebenu, nastavili su raspravu.

U tom trenutku pojavi se ispred njih ogromna barakuda. Želeći zaštiti Koraljku, Marlin je hrabro stao ispred nemani, ali barakudin oštri rep udari Marlina i onesvijesti ga.

Nedugo zatim, malaksali od udarca, Marlin otvori oči.

Brzo zapliva do špilje, kad tamo, od cijelog legla jajašaca, ostalo je još samo jedno. Nigdje nije bilo ostatka njegove obitelji. Jedno jedino jajašce koje je ostalo, Marlin prigrli k sebi, nazove ga Nemo i čvrsto mu obeća da će ga zauvijek štititi.

Kad se Nemo izlegao, imao je jednu neobičnu peraju. Ta „sretna“ peraja je bila nešto manja od druge. Zbog toga je uvijek nekako neobično plivao.

Marlin ga je uvijek pazio i nastojao zaštiti. Zbog straha da mu se nešto ružno ne bi dogodilo, bio je izuzetno tužan na prvi dan riblje škole u koju je Nemo namjeravao krenuti.

„ Nemo, znaš, ako ne želiš, ne moraš ići još kojih pet, šest godina u školu“ reče mu Marlin.

No Nemo je bio radoznala, vesela riba klaun, koja nije mogla dočekati da krene u školu. Uvjerio je oca da je spreman za školu.

Na putu do škole, uzbuđeno je pitao Marlina, koliko su stare morske kornjače.

„ Ne bih znao sine, kad budem sreo neku, budem je pitao“ nezainteresirano odgovori Marlin.

U školi je bilo veselo. Nemo je upoznao nove prijatelje, Teda, koji je bio riba leptir, morskog konjića Sheldona i hobotnicu Perlicu, a učitelj im je bio velika raža.

Zajedno s prijateljima, popeo se na leđa svog učitelja, koji ih je odveo na drugi kraj grebena.

U blizini grebena bio je usidren čamac. Učenici su u tome pronašli novu, opasnu, zabavu, krenuvši se natjecati e tko će biti najhrabriji i približiti se najviše čamcu.

Nemo nije želio sudjelovati u igri, ali ga je Ted nagovorio. Marlin je doplivao u tom trenutku i ljutito počeo vikati na Nemu.

Ljutiti i povrijeđen zapliva do čamca i dotakne perajom drveno dno. U tom trenutku začuje svoje prijatelje kako ga dozivaju.

„Plivaj Nemo. Ne okreći se“ vikali su prijatelji.

Međutim, bilo je prekasno. Ronilac se našao tik uz Nema i uhvatio ga u mrežicu.

„Tata, pomozi mi“ zavikao je.

Marlin pojuri prema Nemi, ali drugi ronilac presiječe mu put i zabljesnu ga s blicom fotoaparata.

Dok je ponovo progledao, Nemo i ronioci su već bili u čamcu. Čamac pojuri naprijed, a ronilačka maska u tom trenutku, sklizne i padne u vodu.

Očajan Marlin krene plivati za čamce. U morskom prolazu punom ribom, sve ribe je ispitivao jesu li vidjeli čamac na kojem se nalazi Nemo. No nitko nije znao.

U tom trenutku, zaleti se u Marlina plava riba, imenom Dora, i odgurne ga na stijenu. Dora je bila dobra riba i željela je pomoći Marlinu, pa su zajedno krenuli u potragu. Jedini problem kojeg je imala, je kratkoročno pamćenje. Naime, Dora nije mogla ništa zapamtiti dulje od nekoliko trenutaka.

Zajedno s grupom morskih pasa, vegetarijanaca, došli su u potopljenu podmornicu, gdje je Marlin pronašao ronilačku masku s čamca na kojem je Nemo.

Na iznenađenje mnogih, Dora je znala slova i pročitala je na maski adresu ronioca kojem pripada. Nalazio se u Sydney.

Zatim su upitali grupu riba, koji je pravi put za Sydney, dobivši odgovor, zaputili su se k njemu.

Za to vrijeme, Nemu je čovjek stavio u akvarij. Poznajući jedino ocean, Nemo se jako uplašio. Kuda god je pokušao zaplivati, sudario bi se s nevidljivim staklom. Znao je jedno za sigurno – on više nije bio u oceanu, ali gdje je onda?!

Uskoro su do njega doplivale neobične ribe. Bilo je to veselo i neobično akvarijsko društvo. Društvo je bilo oduševljeno, što je napokon upoznalo pravu oceansku ribu.

Uskoro je upoznao još jedno neobično stvorenje. Bio je to pelikan Nikša. Druželjubiva ptica, oduševila je Nemu.

Društvo je otkrilo Nemi svoj velika plan za bijeg. Imali su namjeru oštetiti filtar za vodu u akvariju, kako bi se akvarij zaprljao. Ako se to dogodi, Stipe, vlasnik akvarija će ih morati sve izvaditi u plastične vrećice dok bude čistio akvarij, i u tom trenutku, svi će skočiti u more kroz prozor i pobjeći na slobodu, u veliki ocean.

„Dobar Vam je plan“ oduševljeno će Nemo. „ I ja, svakako želim sudjelovati“.

U međuvremenu Marlin i Dora su se upoznali s grupom morskih kornjača. Marlin je u razgovoru s Krešom, također ocem, shvatio da griješi u odgoju Neme i da je prestrog prema njemu. Treba ga ohrabrivati i poticati da nauči vještine koje su potrebne za život u oceanu, jer će ga jedino tako zaštititi.

Uz pomoć kita, Marlin i Dora su došli u Sydney. Naime, veliki kit ih je progutao i izbacio direktno u Sydneysku luku.

Za to vrijeme, kod Neme se dogodila strašna stvar. Nemu je Stipe stavio u vrećicu i namjeravao ga dati Darli, curici od 8 godina na poklon. Ne želeći da ode kod nevaljale curice, koja je prethodnu dobivenu ribicu ozlijedila, Nemo se pravio mrtav.

Darla se rasplakala, ali baš u tom trenutku, dolet do prozora Nikša, noseći u svojim ustima Marlina i Doru.

Vidjevši Nemu kako beživotno pliva u vodi, Marlinu se srce slomilo. Rekao je Nikši da ga vrati u ocean. Tužno je nastavio plivati Sydneyskom lukom, razočaran što nije uspio pomoći Nemi.

Nemu je ljutita Darla krenula jako tresti i uz pomoć akvarijske družine, Nemo je završio u odvodu.

Znao je da svi odvodi završavaju u oceanu. Žarko želeći doći do oca, uspio je isplivati kroz cijev odvoda. Opet se našao u oceanu. Žurno zapliva s Dorom, koja se prisjetila tko je on prema Marlinu.

Pronašli su Marlina. Oduševljenju nije bilo kraja. Otac i sin su poslije toliko truda, opasnosti i pustolovina ponovo bili skupa.

A Marlin je ponosno rekao Nemi da je sreo morske kornjače i da one mogu poživjeti čak 150 godina.

Nekoliko tjedana kasnije Marlin i Nemo su se vratili svom životu na velikom koraljnom grebenu. Nemo je ponovo krenuo u školu, a Marlin ga je s ponosom pratio u nju. Bio je to lijep i miran život.

Ako se pitate što je bilo s akvarijskom družinom, otkrit ćemo vam i to. Nekoliko dana nakon što ih je napustio Nemo, uspjeli su ostvariti svoj plan. U prozirnim vrećicama, završili su u oceanu. No jedino o čemu su sad morali brinuti je kako da se oslobode iz njih. Sloboda je bila tako blizu, a veliki ocean, ispod i okolo njih. Pronaći će oni rješenje, ne sumnjamo mi u to.

Prepričala: Monika Arsenović

The post Potraga za Nemom appeared first on .

• Lopovi, medo i policajci

Bila jednom 3 lopova koja su ukrala veliki dijamant. Prilikom krađe oglasila se sirena i došli su policajci s brzim autima.

Počeli su juriti lopove. Išli su jako brzo. U zavojima su vozili, čak 150 km/h. Skrenuli su u jednu mračnu ulicu.

Tamo su ugledali 3 velika medvjeda kako prelaze cestu.

I lopovi i policajci su se jako uplašili i počeli bježati. Medvjedi su počeli juriti i lopove i policajce. Zajedno su prevarili medvjeda i pobjegli im.

Došlo je policijsko pojačanje, zajedno sa stričekima iz zoološkog vrta.

Opkolili su lopove. Strpali su ih u policijski auto. Medvjede su ulovili uz pomoć pikica za spavanje i prevezli u zoološki vrt.

I medvjedi i lopovi su bili uhvaćeni i grad je ponovo bio siguran.

Napisao: Dorian A.

Dob: 6 godina

Izvor: maligenijalci.com

The post Lopovi, medo i policajci appeared first on .

Priču u PDF formatu možete preuzeti na sljedećem linku: 

• Moja mama ruzne snove tjera

Foto: nemo/pixabay

Moja mama, često prije spavanja priča, meni i mom bratu, priče za ljepše snove. Uvijek se susrećemo s princezama, dalekim krajevima, gusarima, dinosaurima , pa čak i sa slavnim automobilskim utrkama.

Meni je taj dio dana najljepši. Moja mama legne pored mene i nova avantura započinje. Nakon završene priče, mama nas nježno poljubi i zaželi najljepše snove.

A znate li što mame rade dok mi spavamo?! Moja mama mi je otkrila tajnu. Majke svojim nježnim mislima prebiru po našim snovima i tjeraju ružne snove i misli, i samo onim lijepim dozvoljavaju da ostanu. Tu je vidjela, rekla mi je, da je neka kiša htjela doći i uništiti kupanje na plaži.

Foto: Nemo/pixabay

Vještim rukama i odlučnim riječima otjerala je ona kišu i ja sam tu noć sanjala prekrasan dan na plaži.

Moja mama se brine o meni. I noćas prije spavanja, razmišljat ću o lijepim stvarima, a kad mi dođu u san, moja mama će stražariti da nikakva noćna mora ne pokuca na vrata.

Napisala: Dora Lepur

Izvor: maligenijalci.com

The post Moja mama ružne snove tjera appeared first on .

Preuzmite priču u PDF formatu ovdje: 

• Kornjaca Mia

Bila jedna mala kornjača koja se zvala Mia. Mia  je jako voljela šetati. Svako jutro bi ustala I otišla obići svoje prijatelje.

Foto:openclips/pixabay

Prvo je došla do prijateljice, gusjenice Lare koja se odmarala na velikom listu.

Foto: nemo/pixabay

Malo se Mia odmorila I nastavila svoju šetnju dalje.

Došla je do Viktorove kuće. Viktor je bio krtica  I samo je provirio kroz rupu u zemlji I rekao da je njemu vani, previše sunca  I da on ne želi izaći iz svoje rupe odnosno svoje kuće.

Foto: OpenClips/pixabay

Nema veze, pomislila je Mia, I nastavila šetati  travom, sve dok nije došla do jezera. Tamo je vidjela dvije žabice kako veselo plivaju u vodi, te im se pridružila.

Foto: OpenClips/pixabay

Mia je dobro plivala. Kornjače vole vodu I u njoj lagano mogu pronaći hranu.

Nakon plivanja, morala je još otići posjetiti svoju kumu I kod nje se malo odmoriti. Kuma Nela je bila puž.Puževi, poput kornjača imaju kućicu na leđima I dobro se razumiju.

Foto: OpenClips/pixabay

Nela je voljela Miu, jer je Mia bila mala avanturistica I uvijek je pričala zanimljive priče sa svojih putovanja.

Nakon druženja, Mia se vratila svojoj obitelji I umorna od šetnje ubrzo zaspala. Najljepše se spava, nakon uzbudljivog dana.

Foto: Nemo/pixabay

Napisala: Melita Tenić

Izvor: maligenijalci.com

The post Priča za djecu: Kornjača Mia appeared first on .

Prije mnogo, mnogo godina živio je jedan car koji je iznad svega volio novu odjeću. Sav je svoj novac  trošio na to da se što se ljepše obuče. Nije se brinuo za svoje vojnike, nije mario za kazalište, a niti da se izveze u šetnju kroz šumu, ukoliko mu ne bi bilo stalo da pokaže neko novo odijelo.

Tako bi on po cijeli dan samo mijenjao odjeću. Kao što se za vladara obično kaže da se nalazi u vijećnici, tako se za njega govorilo: “Car je u svojoj garderobi.”

Foto: screenshot Youtube

U tom velikom gradu u kojem se nalazio njegov dvor bilo je veoma živo i veselo. Svaki dan su ga posjećivali mnogi stranci, ali jednog dana mu dođoše i dvije varalice. Rekoše mu da su tkalci i da mogu istkati tkaninu kakva se samo zamisliti može. Ne samo da njihove boje i šare izazivaju divljenje, nego i odijelo od te tkanine ima neobičnu osobinu – ono je nevidljivo za svakog tko nije sposoban za svoju službu ili je neoprostivo glup.

“O, divna je ta tkanina!” – pomisli car. – “Kad budem imao odjeću od takve tkanine, znat ću tko u mome carstvu nije na visini svog položaja. A moći ću i razlikovati pametne od glupih. Ta mi se tkanina mora odmah otkati!”

I dade car toj dvojici varalica veliki novčani predujam, s tim da odmah počnu s radom.

Varalice odmah postaviše dva prazna razboja i počeše tobože raditi. Do kasne noći su tako tkali na praznim razbojima i sve tražili da im donose najfiniju svilu i najčistije zlato, i sve su to trpali u svoju torbu.

Foto: screenshot Youtube

“Baš bih želio vidjeti koliko li su već otkali” – pomislio je car, ali mu je bilo malo teško na srcu kada se sjetio da glupi ljudi, a i oni što ne odgovaraju svom pozivu, neće moći vidjeti tu čudesnu tkaninu. Bio je uvjeren da se on za sebe nema što pribojavati, ali ipak je odlučio prvo poslati nekog drugog da vidi kako posao napreduje.

Čitav je grad već znao kakvu će čudotvornu moć imati ta tkanina i svi su nestrpljivo očekivali tko će se od njihovih susjeda pokazati kao glup, a tko nedostojan svog položaja.

“Poslat ću ja tkalcima svog starog i poštenog ministra” – odlučio je car. – “On će najbolje vidjeti kako ide s tkanjem. On je pametan i nitko bolje od njega ne vrši svoju službu!”

I stari čestiti ministar uđe u odaje gdje su one dvije varalice tkale na praznim razbojima.

“Sačuvaj me, Bože, ja ništa ne vidim!” – trljajući oči, pomisli stari ministar, ali ništa ne reče.

Varalice ga zamoliše da priđe bliže, a onda ga upitaše sviđa li mu se šara i jesu li lijepe boje. Oni su pokazivali na prazan razboj, a jadni stari ministar, ma koliko naprezao oči, ništa nije mogao vidjeti, jer ničega nije ni bilo.

“Gospode Bože!” – pomisli ministar – “da ja nisam glup? Nikada to nisam pomislio. Ali to nitko ne smije saznati! Zar ja nisam dorastao za svoj poziv? Ne, ne, ne smijem im reći da ne vidim tkaninu!”

– Pa vi ništa ne kažete! – reče jedan od tkalaca.

– O, tkanina je savršena, prekrasna! Šare su izvrsne, boje su divne! – odgovori stari ministar gledajući u razboj kroz svoje naočale. – Da, da, reći ću caru da mi se tkanina izvanredno dopada!

– E, to nam je veoma drago! – rekoše tkalci u jedan glas i počeše nabrajati boje i vrste šara svoje tkanine.

Stari ministar je pažljivo slušao kako bi to sve mogao ponoviti kad se vrati u dvor. Tako je i učinio.

Poslije toga varalice zatražiše još više novaca, još više svile i još više zlata. Rekli su da im to treba za tkanje, a sve su trpali u svoje džepove. Ništa od svega toga nije uzeto za tkanje i oni su i dalje tkali, na praznim razbojima.

Foto: screenshot Youtube

Malo zatim car posla još jednog cijenjenog službenika da vidi kako ide s tkanjem i kada će tkanina biti gotova. Ali i s tim službenikom se dogodilo isto što i s ministrom. On je gledao i gledao, ali nije vidio ništa drugo do prazan razboj.

– Što, zar nije lijepa tkanina? – upitaše ga varalice pokazujući mu i objašnjavajući nepostojeće šare.

“Da sam glup – nisam” – pomisli čovjek. – “Pa što onda? Znači da nisam dorastao svom položaju? To je zaista smiješno! Ali ne smijem dozvoliti da to drugi primijete!” – I čovjek poče hvaliti tkaninu koju nije vidio i uvjeravati tkalce koliko mu se sviđaju njihove prekrasne boje i predivne šare.

– Da, da, to je nešto prekrasno! – rekao je caru kada se vratio u dvor.

Čitav grad je sada pričao samo o toj prekrasnoj tkanini. Sada je i car htio vidjeti tu tkaninu dok je još na razboju. S čitavom pratnjom svojih odabranika, među kojima su bila i ona dva stara velikodostojnika što su već bili tamo, car je došao onoj dvojici varalica i zatekao ih kako iz sve snage tkaju, ali tkaju bez potke i osnove.

– Zar nije divna tkanina! – rekoše ona dvojica velikodostojnika. – Izvolite, vaše veličanstvo, pogledajte kakve su divne šare, kakve divne boje! – i pokazaše na prazne razboje, jer su vjerovali da drugi vide tu tkaninu.

“Što je ovo?!” – pomisli car. – “Ja ništa ne vidim. Pa to je užasno! Zar sam ja glup? Ili ne zaslužujem biti car? Pa to bi bilo najstrašnije što bi mi se moglo dogoditi!”

Foto: screenshot Youtube

Nije htio priznati da ništa ne vidi, pa je tobože zadovoljno klatio glavom i, gledajući u prazan razboj, ponavljao: – O, baš je, baš je lijepo! Taj vaš rad zaslužuje moje najviše priznanje!

Sada je i čitava careva pratnja gledala u prazan razboj i ponavljala: – E, baš je, baš je lijepo! – I savjetovali su caru da se odmah na prvoj svečanosti pojavi u odjeći od te divne tkanine. Svi su bili ushićeni, od usta do usta je išlo: – Divno! Krasno! Veličanstveno!

Obojicu varalica car je odlikovao ordenom viteškog križa i dodijelio im titulu tkalačkog viteza.

Cijelu noć uoči svečanosti varalice su probdjele pored šesnaest zapaljenih svijeća. Svi su mogli vidjeti kako se tobože žure završiti carevu odjeću. Skidali su s razboja nepostojeću tkaninu, u zraku su je tobože sjekli velikim škarama, šili su je iglama bez konca i najzad su rekli: – Evo, odjeća je gotova!

Car priđe u pratnji svojih najotmjenijih dvorana, a varalice podigoše ruke kao da nešto drže i rekoše: – Evo hlača! Evo kaputa! Evo ogrtača! Sve je kao paučina! Čovjek bi mogao pomisliti da na tijelu nema ništa, ali u tome i jeste prava vrijednost ove tkanine!

– Da, da, tako je! – u jedan glas potvrdiše dvorani iako ništa nisu vidjeli.

– Hoćete li sada, Vaše Veličanstvo, biti tako ljubazni i odložiti svoju staru odjeću! – rekoše varalice. – Novu ćemo vam dati pred velikim ogledalom!

Car skide sa sebe staru odjeću i varalice mu počeše tobože dodavati komad po komad nove odjeće, a onda ga uhvatiše oko struka i tobože mu namještati skute. Tako oni rade oko njega, a car se pred ogledalom samo vrti i okreće.

– Bože, kako je divno sašiveno! Kao saliveno je! – divila se sva careva pratnja. – Kakva šara, kakve boje! Zaista dragocjeno ruho!

– Vaše Veličanstvo, vani već čekaju nosači s baldahinom što će ga nositi nad vašom glavom u mimohodu! – izvijestio je vođa parade.

– Dobro, dobro, ja sam već gotov! – odgovorio je car. – Dobro mi stoji, zar ne?! – i okrenu se pred ogledalom kao da hoće još jednom pažljivo promotriti svoju raskošnu pojavu.

Komornici koji su bili zaduženi da mu nose skute podigli su ih tobože s poda i krenuli za njim držeći ruke u zraku i strahujući da se ne bi primijetilo da te skute i ne vide. I tako je car išao u mimohodu pod divnim baldahinom, dok je okupljena svjetina na ulicama i prozorima ponavljala: – Bože, novoj carevoj odjeći nema nigdje ravne! Kako su mu divni skuti! Kako mu sve krasno stoji!

Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time priznao da je glup i da nije dorastao svojoj dužnosti. Do tada nijedna careva odjeća nije doživjela takvo priznanje.

Ali najednom je neko dijete povikalo: – Pa car je gol!

Foto: screenshot Youtube

– Ah, Bože moj, taj nedužni glasić! – zabrzao je uplašeni otac.

Ali već istog trenutka se začuo šapat: – Dijete kaže da je car gol! Car je bez odjeće! I odmah zatim počeše svi u jedan glas vikati: – Car je bez odjeće! Bez odjeće!

Car je pretrnuo – vidio je i sam da je bez odjeće, ali je ipak odlučio ostati do kraja na mimohodu, pa je zauzeo još dostojanstvenije držanje. A komornici iza njega i dalje su nosili nepostojeće skute.

The post Carevo novo ruho appeared first on .

Klavir

Foto: vocalcoach/pixabay

Gitara

Foto: Nemo/pixabay

Ksilofon

Foto: nemo/pixabay

Violina

Foto: PublicDomeinPictures/pixabay

Harfa

Foto: Hans/pixabay

Saksofon

Foto: Nemo/pixabay

The post Slikovnica: glazbeni instrumenti appeared first on .

Foto: Optimusius1/pixabay

Cvijeće male Ide

– Umrlo je moje jadno cvijeće! – uzviknula je mala Ida. – Sinoć je bilo tako lijepo, a sada su mu sve latice uvele! Zašto mi je cvijeće uvelo?– pitala je studenta koji je sjedio na divanu. Voljela je Ida tog studenta jer je znao lijepo da priča i da izrezuje zanimljive slike – i srca s malim damama što plešu, i cvijeće, i velike dvorce na kojima se vrata otvaraju. Bio je to mladić koji je umio da je zabavi.

– Zašto mi je danas cvijeće tako jadno i tužno? – ponovo ga je pitala Ida i pokazala svoj sasvim uveli buketić cvijeća.

–  A znaš li ti zašto ti je takvo cvijeće? – odgovorio joj je student.

–  Ono je sinoć bilo na plesu, i zato su mu cvjetovi oborili glave.

– Ih, kao da cvijeće umije da pleše?! – dočekala je mala Ida.

– Još kako umije! – odgovorio je student. – Kad se padne noć i kad mi spavamo, onda ono počinje da se veseli i skače. Gotovo svake noći je ples!

– A mogu li djeca da dođu na taj ples?

– Mogu! – odgovorio je student. – I svi mali krasuljci i curice!

– A gdje pleše to divno cvijeće? – opet će mala Ida.

– Zar nisi toliko puta bila pred kapijom velikog kraljevog ljetnikovca sa onim krasnim cvijetnjakom? Vidjela si tamo one labudove što doplove do tebe kad vide da ćeš im baciti hljeba. Mogu ti reći – tamo se održava glavni ples!

– Baš jučer sam s majkom bila tamo! – rekla je Ida. – Sa drveća je opalo lišće, a cvijeću više ni traga nema. A ljetos ga je bilo tako mnogo!

– Pa, ono je unutra, u ljetnikovcu! – objasnio joj je student.

– Trebalo je da znaš da cvijeće odmah pohita u ljetnikovac, čim kralj i dvorani presele u grad. Tada počinje pravo slavlje i veselje. Dvije najljepše ruže sjednu na prijestolje, i to su onda kralj i kraljica. Sve one divne pijetlove kreste sa svojim crvenim perjanicama se postroje sa strane i pozdravljaju kao pravi dvorski komornici.

Zatim se skupe svi najljepši cvjetovi. I tada počinje veliki ples. Plave ljubičice su pomorski oficiri, one plešu sa zumbulima i šafranima i nazivaju ih gospođicama. Tulipani i visoki žuti ljiljani se koče i šepure kao stare gospođe: oni paze da se lijepo pleše i da sve bude kako plesna pravila nalažu.

– Ali zar smije cvijeće da priređuje plesove u kraljevom ljetnikovcu? – pitala je Ida.

– Pa o tome nitko ništa ne zna! – odgovorio je student. – Ponekad, doduše, naiđe stari domar sa svojim velikim svežnjem ključeva, ali čim cvijeće čuje zveket ključeva, odmah utihne, sakrije se za dugačke zavjese i samo proviruje.

“Dobro osjećam miris, cvijeće je tu negdje!” – gunđa stari domar, ali on ne može da ga vidi.

– Baš je to zanimljivo! – pljesnula je ručicama mala Ida. – A zar ni ja ne bih mogla da vidim to cvijeće?

– Kako da ne bi! – odgovorio je student. – Samo nemoj zaboraviti, kad budeš prolazila kroz cvijetnjak, proviri kroz prozor i sigurno ćeš ga vidjeti! I ja sam ga danas gledao. Na divanu se žuti narcis, ispružio se kao prava dvorska dama.

– A može li tamo da dođe i cvijeće iz botaničkog vrta? Može li ono da pređe toliki put?

– Sigurno da može! – rekao je student. – Ako hoće, ono može i da prhne! Zar nisi vidjela one lijepe leptire, crvene, žute i bijele? Zar nisu kao cvijeće? Oni su nekad i bili cvijeće. A onda su jednog dana skočili sa svojih stabljika, svojim laticama uzmahnuli kao krilima i tako poletjeli u visinu. A pošto su bili dobri, dozvoljeno im je da i danju lete i da se ne moraju vraćati na svoje stabljike. Tako su se eto njihove latice pretvorile u prava krila. To si ti i sama vidjela, zar ne?

Ali može se desiti da cvijeće iz botaničkog vrta nije dolazilo u kraljev ljetnikovac. Možda ono i ne sluti kako je tamo noću veselo. A sada ću ti reći nešto što bi zaprepastilo tvog susjeda profesora botanike. Ti ga poznaješ, zar ne? Kad dođeš u njegov cvijetnjak, samo reci nekom od njegovih cvjetova da je u ljetnikovcu zabava, i on će to odmah reći drugima, pa će svi pobjeći iz cvijetnjaka. A ako profesor tada dođe u svoj cvijetnjak, pa vidi da nema njegovog cvijeća, on neće ni pomisliti šta se s njim dogodilo.

– Ali kako će taj cvijet reći drugima? Pa cvijeće ne govori!

– Ne, ne govori – rekao je student. – Ali ono se sporazumijeva pokretima i znakovima. Zar nisi vidjela, kad samo malo zapuše vjetar, kako cvijeće klima glavom, maše listovima i treperi? Cvjetovi se tako sporazumijevaju, točno kao mi našim govorom.

– A razumije li profesor taj njihov govor? – pitala ga Ida.

– Razumije! Izišao on jednog jutra u svoj cvijetnjak i opazio jednu veliku koprivu kako lišćem daje znakove jednom lijepom crvenom karanfilu i tim znakovima mu govori: “Tako si lijep, tako si mi drag!”

A tako nešto profesor nije dozvoljavao, pa udari koprivu po listovima. To su njeni prsti. A ona ga je tako ožarila da profesor nikada više nije dirnuo u koprivu.

– Baš je to zanimljivo! – nasmijala se mala Ida.

– Kako možete djetetu puniti glavu takvim stvarima! – začuo se sada glas dosadnog savjetnika koji je opet došao u posjetu i sjedio na divanu.

Taj savjetnik nije trpio studenta, pa je negodovao kad bi vidio da on izrezuje one svoje smiješne i zabavne sličice – sad nekog kradljivca srdaca kako na vješalama drži ukradeno srce, sad opet neku staru vješticu kako jaše na metli i na nosu drži svog muža i tome slično. Savjetnik to nije trpio, pa je, kao i sada, uvijek govorio: “Kako možete djetetu puniti glavu takvim stvarima! To su glupe izmišljotine!”

Međutim, maloj Idi se sviđalo to što je student govorio o njenom cvijeću. O tome je ona sada razmišljala. Cvijeće je svu noć plesalo, pa je bilo umorno, i zato je objesilo glavice. Sigurno je bilo bolesno. Zato ona uze svoj buketić cvijeća i ode do svojih igračaka što su se nalazile na stolu i u ladici. Njena lutka Sofija je spavala u svojoj postelji, ali joj Ida reče:

– Sofija, morat ćeš da ustaneš iz postelje i da se za noćas zadovoljiš spavanjem u ladici. Znaš, moje jadno cvijeće je bolesno, pa neka legne u tvoju postelju, možda će se tada oporaviti!

Ida podiže svoju lutku, ali ona je bila namrgođena i nije htjela da

kaže ni jednu jedinu riječ – ljutila se što mora napustiti svoju postelju.

Sada Ida položi cvijeće u lutkinu postelju i prekri ga malim pokrivačem. Posavjetova cvijeću da mirno leži i reče da će mu skuhati čaj da bi ozdravilo i ujutro ustalo. A da mu sunce ne bi udaralo u oči, ona

navuče zavjesicu oko njegove posteljice.

Čitavo veče  je Ida razmišljala o tome što joj je student pričao, a kada je i ona morala u postelju, nije se mogla uzdržati a da ne proviri ispod zavjese gdje su se nalazili zumbuli i tulipani njene majke. I ona im tiho reče:

– Znam ja da ćete i vi noćas na ples!

Međutim, cvijeće se držalo kao da ništa ne razumije, nije trepnulo ni jednim jedinim listom. Ali mala Ida je sada znala da se cvijeće pretvara.

A kada je legla u postelju, ona nije mogla odmah da zaspi. Razmišljala je o tome kako bi bilo lijepo kada bi mogla da vidi kako cvijeće pleše u kraljevom ljetnikovcu i o tome da li je zaista i njeno cvijeće odlazilo na ples. U tom razmišljanju su joj se sklopile oči i ona je utonula u san.

Usred noći Ida se probudila. Sanjala je o cvijeću i studentu. Opet je savjetnik grdio studenta zašto joj puni glavu svojim glupostima. Ali u spavaćoj sobi je bilo sasvim tiho – na stolu je gorjela noćna svjetiljka, a otac i majka su mirno spavali.

“Baš bih voljela znati da li je moje cvijeće još u Sofijinoj postelji?” – pomislila je Ida, podigla se i pogledala prema odškrinutim vratima.

Cvijeće i njene igračke bili su na svom mjestu.

Mala Ida osluhnu za trenutak – činilo joj se da neko svira na klaviru, ali sasvim tiho i tako nježno kako nikada ranije nije čula.

– Sada sigurno svi cvjetovi plešu! Bože, kako bih voljela da to vidim! – prišaptala je Ida, ali se nije usudila da ustane da ne bi roditelje probudila.

“Kad bi barem cvijeće ovamo došlo!” – mislila je Ida, ali cvijeće nije dolazilo, a ona nježna muzika i dalje se čula. Ona je zvučala tako divno da Ida više nije mogla izdržati, izvukla se iz postelje i provirila u sobu.

O, kakvu je krasotu ugledala!

U sobi nije bilo svjetiljke, ali sve se prekrasno vidjelo. Mjesec je kroz prozor obasjavao čitav pod i sve se vidjelo kao u pola bijela dana. Svi zumbuli i svi tulipani nalazili su se na podu svrstani u dva dugačka reda. Nijednog više nije bilo na prozoru, a na dasci su stajale samo prazne saksije. Cvijeće je plesalo. Sve jedan uz drugog, držeći se svojim listovima kao rukama, cvjetovi su očaravajuće plesali. A za klavirom je sjedio onaj veliki žuti ljiljan o kojem joj je student ljetos rekao: “Pogledaj koliko liči gospođici Lini!” Svi su se tada smijali, a sada se i maloj Idi činilo da taj žuti cvijet zaista liči na gospođicu Linu. Pa i sada kad je svirao, on se držao kao neka gospođica – naginjao je svoje žuto lice časna jednu, čas na drugu stranu, i tako davao takt toj divnoj muzici.

Mala Ida je bila neprimjetna, i ona je sada vidjela kako je veliki plavi šafran skočio na sto na kojem su se nalazile njene igračke, pošao prema lutkinoj postelji i razgrnuo zavjesu. Tu je ležalo njeno bolesno cvijeće, ali se ono sada uspravilo i klimnulo glavom izražavajući tako želju da i ono zapleše. Sada i mali patuljak, kome je neko odbio donju usnu, ustade i nakloni se lijepom cvijeću. Idino cvijeće ustade i, sada potpuno oporavljeno, ode među ostale cvjetove, poče da pleše i da se s njima zajedno veseli.

Najednom kao da nešto pade sa stola. Ida pogleda, kad tamo, pokladni štap je skočio na noge kao da je i njemu bilo mjesto među cvijećem. A i bio je lijep – na vrhu je imao malu voštanu lutku koja je na

glavi imala široki šešir, upravo onakav kakav je nosio savjetnik. Sada je rašljasti štap počeo da pleše mazurku i da lupka sa svoje tri crvene drvene noge. Cvjetovi su prestali da plešu, jer oni su bili i suviše laki i nježni da bi mogli tako udarati nogama o pod.

Sada se i voštana lutka na pokladnom štapu isteže, zavrtje se iznad svog papirnatog cvijeća i povika:

– Kako možete djetetu puniti glavu takvim stvarima! To su glupe izmišljotine!

U tom trenutku lutka je sasvim ličila na savjetnika sa širokim šeširom. Bila je isto onako žuta i mrzovoljna. Ali kada je njeno papirnato cvijeće poče udarati po tankim nogama, ona se ponovo skupi i dobi svoj prijašnji oblik. Mala Ida se od srca nasmijala:

– Kako je to smiješno!

Ida se smijala, a pokladni štap je i dalje plesao, a s njim i savjetnik, htio ne htio. Pokušavao je opet da se izduži, ali se opet smanjivao u žutu voštanu lutkicu sa velikim crnim šeširom.

Najzad se ostalo cvijeće zauzelo za savjetnika, a pogotovo ono što je ležalo u lutkinoj postelji, pa ga pokladni štap ipak ostavi na miru. U tom trenutku nešto je zalupalo u ladici u kojoj je među igračkama ležala i lutka Sofija. Patuljak otrča na rub stola, leže potrbuške i nekako malo izvuče ladicu. Iz ladice se diže Sofija i začuđeno pogleda oko sebe:

– Pa ovdje je ples! Zašto mi to nitko nije rekao?

– Hoćeš li da plešeš sa mnom? – upita je patuljak.

– Baš si mi ti kavalir za ples! – odgovori ona i okrenu mu leđa.

To reče i sjede na ladicu misleći u sebi: doći će već neki cvijet da me zamoli za ples. Ali nitko nije dolazio. Ona je kašljucala kh-kh-kh, ali uzalud, nitko nije dolazio da je zamoli za ples.

A patuljak je plesao sam. I nije loše plesao.

Kada je Sofija vidjela da nju nitko i ne primjećuje, ona se najednom sruši s ladice i pade na pod. Tada nastade čitava pometnja. Oko nje se strčaše svi cvjetovi i počeše da je pitaju da li se udarila. Svi su bili veoma ljubazni, a osobito Idin buketić što je ležao u njenoj postelji. On joj se zahvalio na lijepoj postelji i izrazio svoju odanost, a onda je odveo na sredinu sobe gdje je sijala mjesečina i počeo s njom plesati.

Oni su plesali, a svi drugi cvjetovi su stajali naokolo i divili se tom paru. Sofija je bila veoma zadovoljna, pa sada reče Idinom cvijeću da može zadržati njenu postelju i da njoj nije teško ležati u ladici.

Cvijeće joj je tada odgovorilo:

– Najljepša ti hvala, ali mi nećemo dugo živjeti. Već sutra ćemo uginuti. Recite maloj Idi da nas pokopa napolju, u vrtu, gdje je pokopan i kanarinac, pa ćemo ljetos opet iznići i biti ćemo mnogo ljepši.

– Ne, vi ne smijete umrijeti! – reče Sofija i poljubi cvijeće.

U tom trenutku se otvoriše vrata i u sobu uplesa mnoštvo divnih cvjetova. Ida nije znala odakle oni dolaze, ali je najvjerojatnije bilo da su dolazili iz kraljevskog dvorca.

Na čelu tog mnoštva cvjetova stupale su dvije divne ruže s malim zlatnim krunama na glavi. To su bili kralj i kraljica cvijeća. Za njima su išli šeboji i karanfili i slali pozdrave na sve strane. I muzika je stupala u toj povorci: veliki makovi i božuri toliko su puhali u graškove mahune da su im glave sasvim pocrvenjele. Plavi zumbuli i male bijele visibabe zvonili su svojim zvončićima. Divan je to bio orkestar! Za njima je došlo još mnogo drugih cvjetova. I svi su zajedno plesali – i plave ljubičice, i crveni krasuljci i đurđice. I svi ti cvjetovi tako su se ljubili da je bilo milina pogledati!

Na kraju igranke cvjetovi su počeli da se opraštaju želeći jedan drugom laku noć. Tada je i mala Ida otišla u postelju i nastavila da sanja o svemu što je vidjela.

Čim se ujutro Ida probudila, otrčala je do svog stolića da vidi je li još tamo njeno cvijeće. Kad razmaknu zavjesu na postelji, ona nađe svoje cvijeće, ali sada sasvim uvelo i mrtvo. A i Sofija je ležala u ladici gdje ju je i ostavila, ali je bila veoma sanjiva.

– Zar se ne dosjećaš šta bi morala da mi kažeš? – pitala je mala Ida, ali Sofija ju je samo tupo gledala i uopće nije odgovarala.

– Nisi dobra – ukori je Ida – a ipak su svi plesali s tobom.

Zatim Ida uze malu kartonsku kutiju na kojoj su bile naslikane neke lijepe ptice, otvori je, u nju položi svoje cvjetove i reče:

– Neka to bude vaš kovčeg. A kada dođu moji norveški rođaci, oni će mi pomoći da vas sahranim tamo, u vrtu. Tako ćete dogodine ponovo izrasti i biti još ljepši! Ti njeni norveški rođaci bila su dva dječaka – Jonas i Adolf. Njima je otac kupio dva luka sa strelicama, pa su doputovali da ih pokažu Idi.

Ida im je sve ispričala o svom jadnom cvijeću i zamolila ih da joj pomognu da ga sahrani.

Dječaci su pošli naprijed sa svojim lukovima na ramenu, a mala Ida je išla za njima sa mrtvim cvijećem u kutiji. Kada su u vrtu dječaci iskopali grob, Ida poljubi svoje cvijeće, a zatim ga sa kovčegom položi u zemlju.

Adolf i Jonas su stajali nad grobom i odapinjali svoje strelice, jer nisu imali ni pušaka ni topova.

Pisac: H.C. Andersen

The post Cvijeće male Ide appeared first on .