Prije mnogo, mnogo godina živio je jedan car koji je iznad svega volio novu odjeću. Sav je svoj novac  trošio na to da se što se ljepše obuče. Nije se brinuo za svoje vojnike, nije mario za kazalište, a niti da se izveze u šetnju kroz šumu, ukoliko mu ne bi bilo stalo da pokaže neko novo odijelo.

Tako bi on po cijeli dan samo mijenjao odjeću. Kao što se za vladara obično kaže da se nalazi u vijećnici, tako se za njega govorilo: “Car je u svojoj garderobi.”

Foto: screenshot Youtube

U tom velikom gradu u kojem se nalazio njegov dvor bilo je veoma živo i veselo. Svaki dan su ga posjećivali mnogi stranci, ali jednog dana mu dođoše i dvije varalice. Rekoše mu da su tkalci i da mogu istkati tkaninu kakva se samo zamisliti može. Ne samo da njihove boje i šare izazivaju divljenje, nego i odijelo od te tkanine ima neobičnu osobinu – ono je nevidljivo za svakog tko nije sposoban za svoju službu ili je neoprostivo glup.

“O, divna je ta tkanina!” – pomisli car. – “Kad budem imao odjeću od takve tkanine, znat ću tko u mome carstvu nije na visini svog položaja. A moći ću i razlikovati pametne od glupih. Ta mi se tkanina mora odmah otkati!”

I dade car toj dvojici varalica veliki novčani predujam, s tim da odmah počnu s radom.

Varalice odmah postaviše dva prazna razboja i počeše tobože raditi. Do kasne noći su tako tkali na praznim razbojima i sve tražili da im donose najfiniju svilu i najčistije zlato, i sve su to trpali u svoju torbu.

Foto: screenshot Youtube

“Baš bih želio vidjeti koliko li su već otkali” – pomislio je car, ali mu je bilo malo teško na srcu kada se sjetio da glupi ljudi, a i oni što ne odgovaraju svom pozivu, neće moći vidjeti tu čudesnu tkaninu. Bio je uvjeren da se on za sebe nema što pribojavati, ali ipak je odlučio prvo poslati nekog drugog da vidi kako posao napreduje.

Čitav je grad već znao kakvu će čudotvornu moć imati ta tkanina i svi su nestrpljivo očekivali tko će se od njihovih susjeda pokazati kao glup, a tko nedostojan svog položaja.

“Poslat ću ja tkalcima svog starog i poštenog ministra” – odlučio je car. – “On će najbolje vidjeti kako ide s tkanjem. On je pametan i nitko bolje od njega ne vrši svoju službu!”

I stari čestiti ministar uđe u odaje gdje su one dvije varalice tkale na praznim razbojima.

“Sačuvaj me, Bože, ja ništa ne vidim!” – trljajući oči, pomisli stari ministar, ali ništa ne reče.

Varalice ga zamoliše da priđe bliže, a onda ga upitaše sviđa li mu se šara i jesu li lijepe boje. Oni su pokazivali na prazan razboj, a jadni stari ministar, ma koliko naprezao oči, ništa nije mogao vidjeti, jer ničega nije ni bilo.

“Gospode Bože!” – pomisli ministar – “da ja nisam glup? Nikada to nisam pomislio. Ali to nitko ne smije saznati! Zar ja nisam dorastao za svoj poziv? Ne, ne, ne smijem im reći da ne vidim tkaninu!”

– Pa vi ništa ne kažete! – reče jedan od tkalaca.

– O, tkanina je savršena, prekrasna! Šare su izvrsne, boje su divne! – odgovori stari ministar gledajući u razboj kroz svoje naočale. – Da, da, reći ću caru da mi se tkanina izvanredno dopada!

– E, to nam je veoma drago! – rekoše tkalci u jedan glas i počeše nabrajati boje i vrste šara svoje tkanine.

Stari ministar je pažljivo slušao kako bi to sve mogao ponoviti kad se vrati u dvor. Tako je i učinio.

Poslije toga varalice zatražiše još više novaca, još više svile i još više zlata. Rekli su da im to treba za tkanje, a sve su trpali u svoje džepove. Ništa od svega toga nije uzeto za tkanje i oni su i dalje tkali, na praznim razbojima.

Foto: screenshot Youtube

Malo zatim car posla još jednog cijenjenog službenika da vidi kako ide s tkanjem i kada će tkanina biti gotova. Ali i s tim službenikom se dogodilo isto što i s ministrom. On je gledao i gledao, ali nije vidio ništa drugo do prazan razboj.

– Što, zar nije lijepa tkanina? – upitaše ga varalice pokazujući mu i objašnjavajući nepostojeće šare.

“Da sam glup – nisam” – pomisli čovjek. – “Pa što onda? Znači da nisam dorastao svom položaju? To je zaista smiješno! Ali ne smijem dozvoliti da to drugi primijete!” – I čovjek poče hvaliti tkaninu koju nije vidio i uvjeravati tkalce koliko mu se sviđaju njihove prekrasne boje i predivne šare.

– Da, da, to je nešto prekrasno! – rekao je caru kada se vratio u dvor.

Čitav grad je sada pričao samo o toj prekrasnoj tkanini. Sada je i car htio vidjeti tu tkaninu dok je još na razboju. S čitavom pratnjom svojih odabranika, među kojima su bila i ona dva stara velikodostojnika što su već bili tamo, car je došao onoj dvojici varalica i zatekao ih kako iz sve snage tkaju, ali tkaju bez potke i osnove.

– Zar nije divna tkanina! – rekoše ona dvojica velikodostojnika. – Izvolite, vaše veličanstvo, pogledajte kakve su divne šare, kakve divne boje! – i pokazaše na prazne razboje, jer su vjerovali da drugi vide tu tkaninu.

“Što je ovo?!” – pomisli car. – “Ja ništa ne vidim. Pa to je užasno! Zar sam ja glup? Ili ne zaslužujem biti car? Pa to bi bilo najstrašnije što bi mi se moglo dogoditi!”

Foto: screenshot Youtube

Nije htio priznati da ništa ne vidi, pa je tobože zadovoljno klatio glavom i, gledajući u prazan razboj, ponavljao: – O, baš je, baš je lijepo! Taj vaš rad zaslužuje moje najviše priznanje!

Sada je i čitava careva pratnja gledala u prazan razboj i ponavljala: – E, baš je, baš je lijepo! – I savjetovali su caru da se odmah na prvoj svečanosti pojavi u odjeći od te divne tkanine. Svi su bili ushićeni, od usta do usta je išlo: – Divno! Krasno! Veličanstveno!

Obojicu varalica car je odlikovao ordenom viteškog križa i dodijelio im titulu tkalačkog viteza.

Cijelu noć uoči svečanosti varalice su probdjele pored šesnaest zapaljenih svijeća. Svi su mogli vidjeti kako se tobože žure završiti carevu odjeću. Skidali su s razboja nepostojeću tkaninu, u zraku su je tobože sjekli velikim škarama, šili su je iglama bez konca i najzad su rekli: – Evo, odjeća je gotova!

Car priđe u pratnji svojih najotmjenijih dvorana, a varalice podigoše ruke kao da nešto drže i rekoše: – Evo hlača! Evo kaputa! Evo ogrtača! Sve je kao paučina! Čovjek bi mogao pomisliti da na tijelu nema ništa, ali u tome i jeste prava vrijednost ove tkanine!

– Da, da, tako je! – u jedan glas potvrdiše dvorani iako ništa nisu vidjeli.

– Hoćete li sada, Vaše Veličanstvo, biti tako ljubazni i odložiti svoju staru odjeću! – rekoše varalice. – Novu ćemo vam dati pred velikim ogledalom!

Car skide sa sebe staru odjeću i varalice mu počeše tobože dodavati komad po komad nove odjeće, a onda ga uhvatiše oko struka i tobože mu namještati skute. Tako oni rade oko njega, a car se pred ogledalom samo vrti i okreće.

– Bože, kako je divno sašiveno! Kao saliveno je! – divila se sva careva pratnja. – Kakva šara, kakve boje! Zaista dragocjeno ruho!

– Vaše Veličanstvo, vani već čekaju nosači s baldahinom što će ga nositi nad vašom glavom u mimohodu! – izvijestio je vođa parade.

– Dobro, dobro, ja sam već gotov! – odgovorio je car. – Dobro mi stoji, zar ne?! – i okrenu se pred ogledalom kao da hoće još jednom pažljivo promotriti svoju raskošnu pojavu.

Komornici koji su bili zaduženi da mu nose skute podigli su ih tobože s poda i krenuli za njim držeći ruke u zraku i strahujući da se ne bi primijetilo da te skute i ne vide. I tako je car išao u mimohodu pod divnim baldahinom, dok je okupljena svjetina na ulicama i prozorima ponavljala: – Bože, novoj carevoj odjeći nema nigdje ravne! Kako su mu divni skuti! Kako mu sve krasno stoji!

Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time priznao da je glup i da nije dorastao svojoj dužnosti. Do tada nijedna careva odjeća nije doživjela takvo priznanje.

Ali najednom je neko dijete povikalo: – Pa car je gol!

Foto: screenshot Youtube

– Ah, Bože moj, taj nedužni glasić! – zabrzao je uplašeni otac.

Ali već istog trenutka se začuo šapat: – Dijete kaže da je car gol! Car je bez odjeće! I odmah zatim počeše svi u jedan glas vikati: – Car je bez odjeće! Bez odjeće!

Car je pretrnuo – vidio je i sam da je bez odjeće, ali je ipak odlučio ostati do kraja na mimohodu, pa je zauzeo još dostojanstvenije držanje. A komornici iza njega i dalje su nosili nepostojeće skute.

The post Carevo novo ruho appeared first on .

Foto: Optimusius1/pixabay

Cvijeće male Ide

– Umrlo je moje jadno cvijeće! – uzviknula je mala Ida. – Sinoć je bilo tako lijepo, a sada su mu sve latice uvele! Zašto mi je cvijeće uvelo?– pitala je studenta koji je sjedio na divanu. Voljela je Ida tog studenta jer je znao lijepo da priča i da izrezuje zanimljive slike – i srca s malim damama što plešu, i cvijeće, i velike dvorce na kojima se vrata otvaraju. Bio je to mladić koji je umio da je zabavi.

– Zašto mi je danas cvijeće tako jadno i tužno? – ponovo ga je pitala Ida i pokazala svoj sasvim uveli buketić cvijeća.

–  A znaš li ti zašto ti je takvo cvijeće? – odgovorio joj je student.

–  Ono je sinoć bilo na plesu, i zato su mu cvjetovi oborili glave.

– Ih, kao da cvijeće umije da pleše?! – dočekala je mala Ida.

– Još kako umije! – odgovorio je student. – Kad se padne noć i kad mi spavamo, onda ono počinje da se veseli i skače. Gotovo svake noći je ples!

– A mogu li djeca da dođu na taj ples?

– Mogu! – odgovorio je student. – I svi mali krasuljci i curice!

– A gdje pleše to divno cvijeće? – opet će mala Ida.

– Zar nisi toliko puta bila pred kapijom velikog kraljevog ljetnikovca sa onim krasnim cvijetnjakom? Vidjela si tamo one labudove što doplove do tebe kad vide da ćeš im baciti hljeba. Mogu ti reći – tamo se održava glavni ples!

– Baš jučer sam s majkom bila tamo! – rekla je Ida. – Sa drveća je opalo lišće, a cvijeću više ni traga nema. A ljetos ga je bilo tako mnogo!

– Pa, ono je unutra, u ljetnikovcu! – objasnio joj je student.

– Trebalo je da znaš da cvijeće odmah pohita u ljetnikovac, čim kralj i dvorani presele u grad. Tada počinje pravo slavlje i veselje. Dvije najljepše ruže sjednu na prijestolje, i to su onda kralj i kraljica. Sve one divne pijetlove kreste sa svojim crvenim perjanicama se postroje sa strane i pozdravljaju kao pravi dvorski komornici.

Zatim se skupe svi najljepši cvjetovi. I tada počinje veliki ples. Plave ljubičice su pomorski oficiri, one plešu sa zumbulima i šafranima i nazivaju ih gospođicama. Tulipani i visoki žuti ljiljani se koče i šepure kao stare gospođe: oni paze da se lijepo pleše i da sve bude kako plesna pravila nalažu.

– Ali zar smije cvijeće da priređuje plesove u kraljevom ljetnikovcu? – pitala je Ida.

– Pa o tome nitko ništa ne zna! – odgovorio je student. – Ponekad, doduše, naiđe stari domar sa svojim velikim svežnjem ključeva, ali čim cvijeće čuje zveket ključeva, odmah utihne, sakrije se za dugačke zavjese i samo proviruje.

“Dobro osjećam miris, cvijeće je tu negdje!” – gunđa stari domar, ali on ne može da ga vidi.

– Baš je to zanimljivo! – pljesnula je ručicama mala Ida. – A zar ni ja ne bih mogla da vidim to cvijeće?

– Kako da ne bi! – odgovorio je student. – Samo nemoj zaboraviti, kad budeš prolazila kroz cvijetnjak, proviri kroz prozor i sigurno ćeš ga vidjeti! I ja sam ga danas gledao. Na divanu se žuti narcis, ispružio se kao prava dvorska dama.

– A može li tamo da dođe i cvijeće iz botaničkog vrta? Može li ono da pređe toliki put?

– Sigurno da može! – rekao je student. – Ako hoće, ono može i da prhne! Zar nisi vidjela one lijepe leptire, crvene, žute i bijele? Zar nisu kao cvijeće? Oni su nekad i bili cvijeće. A onda su jednog dana skočili sa svojih stabljika, svojim laticama uzmahnuli kao krilima i tako poletjeli u visinu. A pošto su bili dobri, dozvoljeno im je da i danju lete i da se ne moraju vraćati na svoje stabljike. Tako su se eto njihove latice pretvorile u prava krila. To si ti i sama vidjela, zar ne?

Ali može se desiti da cvijeće iz botaničkog vrta nije dolazilo u kraljev ljetnikovac. Možda ono i ne sluti kako je tamo noću veselo. A sada ću ti reći nešto što bi zaprepastilo tvog susjeda profesora botanike. Ti ga poznaješ, zar ne? Kad dođeš u njegov cvijetnjak, samo reci nekom od njegovih cvjetova da je u ljetnikovcu zabava, i on će to odmah reći drugima, pa će svi pobjeći iz cvijetnjaka. A ako profesor tada dođe u svoj cvijetnjak, pa vidi da nema njegovog cvijeća, on neće ni pomisliti šta se s njim dogodilo.

– Ali kako će taj cvijet reći drugima? Pa cvijeće ne govori!

– Ne, ne govori – rekao je student. – Ali ono se sporazumijeva pokretima i znakovima. Zar nisi vidjela, kad samo malo zapuše vjetar, kako cvijeće klima glavom, maše listovima i treperi? Cvjetovi se tako sporazumijevaju, točno kao mi našim govorom.

– A razumije li profesor taj njihov govor? – pitala ga Ida.

– Razumije! Izišao on jednog jutra u svoj cvijetnjak i opazio jednu veliku koprivu kako lišćem daje znakove jednom lijepom crvenom karanfilu i tim znakovima mu govori: “Tako si lijep, tako si mi drag!”

A tako nešto profesor nije dozvoljavao, pa udari koprivu po listovima. To su njeni prsti. A ona ga je tako ožarila da profesor nikada više nije dirnuo u koprivu.

– Baš je to zanimljivo! – nasmijala se mala Ida.

– Kako možete djetetu puniti glavu takvim stvarima! – začuo se sada glas dosadnog savjetnika koji je opet došao u posjetu i sjedio na divanu.

Taj savjetnik nije trpio studenta, pa je negodovao kad bi vidio da on izrezuje one svoje smiješne i zabavne sličice – sad nekog kradljivca srdaca kako na vješalama drži ukradeno srce, sad opet neku staru vješticu kako jaše na metli i na nosu drži svog muža i tome slično. Savjetnik to nije trpio, pa je, kao i sada, uvijek govorio: “Kako možete djetetu puniti glavu takvim stvarima! To su glupe izmišljotine!”

Međutim, maloj Idi se sviđalo to što je student govorio o njenom cvijeću. O tome je ona sada razmišljala. Cvijeće je svu noć plesalo, pa je bilo umorno, i zato je objesilo glavice. Sigurno je bilo bolesno. Zato ona uze svoj buketić cvijeća i ode do svojih igračaka što su se nalazile na stolu i u ladici. Njena lutka Sofija je spavala u svojoj postelji, ali joj Ida reče:

– Sofija, morat ćeš da ustaneš iz postelje i da se za noćas zadovoljiš spavanjem u ladici. Znaš, moje jadno cvijeće je bolesno, pa neka legne u tvoju postelju, možda će se tada oporaviti!

Ida podiže svoju lutku, ali ona je bila namrgođena i nije htjela da

kaže ni jednu jedinu riječ – ljutila se što mora napustiti svoju postelju.

Sada Ida položi cvijeće u lutkinu postelju i prekri ga malim pokrivačem. Posavjetova cvijeću da mirno leži i reče da će mu skuhati čaj da bi ozdravilo i ujutro ustalo. A da mu sunce ne bi udaralo u oči, ona

navuče zavjesicu oko njegove posteljice.

Čitavo veče  je Ida razmišljala o tome što joj je student pričao, a kada je i ona morala u postelju, nije se mogla uzdržati a da ne proviri ispod zavjese gdje su se nalazili zumbuli i tulipani njene majke. I ona im tiho reče:

– Znam ja da ćete i vi noćas na ples!

Međutim, cvijeće se držalo kao da ništa ne razumije, nije trepnulo ni jednim jedinim listom. Ali mala Ida je sada znala da se cvijeće pretvara.

A kada je legla u postelju, ona nije mogla odmah da zaspi. Razmišljala je o tome kako bi bilo lijepo kada bi mogla da vidi kako cvijeće pleše u kraljevom ljetnikovcu i o tome da li je zaista i njeno cvijeće odlazilo na ples. U tom razmišljanju su joj se sklopile oči i ona je utonula u san.

Usred noći Ida se probudila. Sanjala je o cvijeću i studentu. Opet je savjetnik grdio studenta zašto joj puni glavu svojim glupostima. Ali u spavaćoj sobi je bilo sasvim tiho – na stolu je gorjela noćna svjetiljka, a otac i majka su mirno spavali.

“Baš bih voljela znati da li je moje cvijeće još u Sofijinoj postelji?” – pomislila je Ida, podigla se i pogledala prema odškrinutim vratima.

Cvijeće i njene igračke bili su na svom mjestu.

Mala Ida osluhnu za trenutak – činilo joj se da neko svira na klaviru, ali sasvim tiho i tako nježno kako nikada ranije nije čula.

– Sada sigurno svi cvjetovi plešu! Bože, kako bih voljela da to vidim! – prišaptala je Ida, ali se nije usudila da ustane da ne bi roditelje probudila.

“Kad bi barem cvijeće ovamo došlo!” – mislila je Ida, ali cvijeće nije dolazilo, a ona nježna muzika i dalje se čula. Ona je zvučala tako divno da Ida više nije mogla izdržati, izvukla se iz postelje i provirila u sobu.

O, kakvu je krasotu ugledala!

U sobi nije bilo svjetiljke, ali sve se prekrasno vidjelo. Mjesec je kroz prozor obasjavao čitav pod i sve se vidjelo kao u pola bijela dana. Svi zumbuli i svi tulipani nalazili su se na podu svrstani u dva dugačka reda. Nijednog više nije bilo na prozoru, a na dasci su stajale samo prazne saksije. Cvijeće je plesalo. Sve jedan uz drugog, držeći se svojim listovima kao rukama, cvjetovi su očaravajuće plesali. A za klavirom je sjedio onaj veliki žuti ljiljan o kojem joj je student ljetos rekao: “Pogledaj koliko liči gospođici Lini!” Svi su se tada smijali, a sada se i maloj Idi činilo da taj žuti cvijet zaista liči na gospođicu Linu. Pa i sada kad je svirao, on se držao kao neka gospođica – naginjao je svoje žuto lice časna jednu, čas na drugu stranu, i tako davao takt toj divnoj muzici.

Mala Ida je bila neprimjetna, i ona je sada vidjela kako je veliki plavi šafran skočio na sto na kojem su se nalazile njene igračke, pošao prema lutkinoj postelji i razgrnuo zavjesu. Tu je ležalo njeno bolesno cvijeće, ali se ono sada uspravilo i klimnulo glavom izražavajući tako želju da i ono zapleše. Sada i mali patuljak, kome je neko odbio donju usnu, ustade i nakloni se lijepom cvijeću. Idino cvijeće ustade i, sada potpuno oporavljeno, ode među ostale cvjetove, poče da pleše i da se s njima zajedno veseli.

Najednom kao da nešto pade sa stola. Ida pogleda, kad tamo, pokladni štap je skočio na noge kao da je i njemu bilo mjesto među cvijećem. A i bio je lijep – na vrhu je imao malu voštanu lutku koja je na

glavi imala široki šešir, upravo onakav kakav je nosio savjetnik. Sada je rašljasti štap počeo da pleše mazurku i da lupka sa svoje tri crvene drvene noge. Cvjetovi su prestali da plešu, jer oni su bili i suviše laki i nježni da bi mogli tako udarati nogama o pod.

Sada se i voštana lutka na pokladnom štapu isteže, zavrtje se iznad svog papirnatog cvijeća i povika:

– Kako možete djetetu puniti glavu takvim stvarima! To su glupe izmišljotine!

U tom trenutku lutka je sasvim ličila na savjetnika sa širokim šeširom. Bila je isto onako žuta i mrzovoljna. Ali kada je njeno papirnato cvijeće poče udarati po tankim nogama, ona se ponovo skupi i dobi svoj prijašnji oblik. Mala Ida se od srca nasmijala:

– Kako je to smiješno!

Ida se smijala, a pokladni štap je i dalje plesao, a s njim i savjetnik, htio ne htio. Pokušavao je opet da se izduži, ali se opet smanjivao u žutu voštanu lutkicu sa velikim crnim šeširom.

Najzad se ostalo cvijeće zauzelo za savjetnika, a pogotovo ono što je ležalo u lutkinoj postelji, pa ga pokladni štap ipak ostavi na miru. U tom trenutku nešto je zalupalo u ladici u kojoj je među igračkama ležala i lutka Sofija. Patuljak otrča na rub stola, leže potrbuške i nekako malo izvuče ladicu. Iz ladice se diže Sofija i začuđeno pogleda oko sebe:

– Pa ovdje je ples! Zašto mi to nitko nije rekao?

– Hoćeš li da plešeš sa mnom? – upita je patuljak.

– Baš si mi ti kavalir za ples! – odgovori ona i okrenu mu leđa.

To reče i sjede na ladicu misleći u sebi: doći će već neki cvijet da me zamoli za ples. Ali nitko nije dolazio. Ona je kašljucala kh-kh-kh, ali uzalud, nitko nije dolazio da je zamoli za ples.

A patuljak je plesao sam. I nije loše plesao.

Kada je Sofija vidjela da nju nitko i ne primjećuje, ona se najednom sruši s ladice i pade na pod. Tada nastade čitava pometnja. Oko nje se strčaše svi cvjetovi i počeše da je pitaju da li se udarila. Svi su bili veoma ljubazni, a osobito Idin buketić što je ležao u njenoj postelji. On joj se zahvalio na lijepoj postelji i izrazio svoju odanost, a onda je odveo na sredinu sobe gdje je sijala mjesečina i počeo s njom plesati.

Oni su plesali, a svi drugi cvjetovi su stajali naokolo i divili se tom paru. Sofija je bila veoma zadovoljna, pa sada reče Idinom cvijeću da može zadržati njenu postelju i da njoj nije teško ležati u ladici.

Cvijeće joj je tada odgovorilo:

– Najljepša ti hvala, ali mi nećemo dugo živjeti. Već sutra ćemo uginuti. Recite maloj Idi da nas pokopa napolju, u vrtu, gdje je pokopan i kanarinac, pa ćemo ljetos opet iznići i biti ćemo mnogo ljepši.

– Ne, vi ne smijete umrijeti! – reče Sofija i poljubi cvijeće.

U tom trenutku se otvoriše vrata i u sobu uplesa mnoštvo divnih cvjetova. Ida nije znala odakle oni dolaze, ali je najvjerojatnije bilo da su dolazili iz kraljevskog dvorca.

Na čelu tog mnoštva cvjetova stupale su dvije divne ruže s malim zlatnim krunama na glavi. To su bili kralj i kraljica cvijeća. Za njima su išli šeboji i karanfili i slali pozdrave na sve strane. I muzika je stupala u toj povorci: veliki makovi i božuri toliko su puhali u graškove mahune da su im glave sasvim pocrvenjele. Plavi zumbuli i male bijele visibabe zvonili su svojim zvončićima. Divan je to bio orkestar! Za njima je došlo još mnogo drugih cvjetova. I svi su zajedno plesali – i plave ljubičice, i crveni krasuljci i đurđice. I svi ti cvjetovi tako su se ljubili da je bilo milina pogledati!

Na kraju igranke cvjetovi su počeli da se opraštaju želeći jedan drugom laku noć. Tada je i mala Ida otišla u postelju i nastavila da sanja o svemu što je vidjela.

Čim se ujutro Ida probudila, otrčala je do svog stolića da vidi je li još tamo njeno cvijeće. Kad razmaknu zavjesu na postelji, ona nađe svoje cvijeće, ali sada sasvim uvelo i mrtvo. A i Sofija je ležala u ladici gdje ju je i ostavila, ali je bila veoma sanjiva.

– Zar se ne dosjećaš šta bi morala da mi kažeš? – pitala je mala Ida, ali Sofija ju je samo tupo gledala i uopće nije odgovarala.

– Nisi dobra – ukori je Ida – a ipak su svi plesali s tobom.

Zatim Ida uze malu kartonsku kutiju na kojoj su bile naslikane neke lijepe ptice, otvori je, u nju položi svoje cvjetove i reče:

– Neka to bude vaš kovčeg. A kada dođu moji norveški rođaci, oni će mi pomoći da vas sahranim tamo, u vrtu. Tako ćete dogodine ponovo izrasti i biti još ljepši! Ti njeni norveški rođaci bila su dva dječaka – Jonas i Adolf. Njima je otac kupio dva luka sa strelicama, pa su doputovali da ih pokažu Idi.

Ida im je sve ispričala o svom jadnom cvijeću i zamolila ih da joj pomognu da ga sahrani.

Dječaci su pošli naprijed sa svojim lukovima na ramenu, a mala Ida je išla za njima sa mrtvim cvijećem u kutiji. Kada su u vrtu dječaci iskopali grob, Ida poljubi svoje cvijeće, a zatim ga sa kovčegom položi u zemlju.

Adolf i Jonas su stajali nad grobom i odapinjali svoje strelice, jer nisu imali ni pušaka ni topova.

Pisac: H.C. Andersen

The post Cvijeće male Ide appeared first on .

Foto: isynia-artessa.deviantart.com

Svinjar

Bio jednom jedan siromašni princ. Imao je on, doduše, i svoju kraljevinu, ali sasvim malenu. Međutim, ta kraljevina je ipak bila toliko velika da se lako mogao oženiti. A on je baš htio da se ženi.

Doduše, bilo je drsko s njegove strane što se usudio carevu kćerku upitati: “Bi li ti pošla za me?” Ali on se odvažio na to, jer mu je ime bilo nadaleko poznato. Našlo bi se stotine princeza koje bi odmah na njegovu ponudu pristale, ali ova…

Sada ćemo da čujemo kako je ova postupila.

Na grobu prinčevog oca je rastao ružin grm. Oh, kako divan ružin grm. Cvjetao je tek svake pete godine, ali ta njegova ruža je tako divno mirisala da je čovjek od njenog mirisa zaboravljao sve svoje brige i nevolje. Pored toga, princ je imao i slavuja koji je tako ljupko pjevao kao da je u svom grlašcu nosio sve milozvuke svijeta.

Eto, tu ružu i tog slavuja trebalo je da dobije princeza. Zato ih staviše u dvije velike srebrne kutije i poslaše princezi.

Car je naredio da ih pred njim unesu u veliku dvoranu gdje se princeza, kao i uvijek, sa svojim dvorkinjama zabavljala igrom “Evo gostiju”. Kada je princeza ugledala srebrne kutije sa poklonima, od radosti je pljesnula rukama i uzviknula:

– Ah, kad bi samo bila neka mačkica!

A kad su iz kutije izvadili onu divnu ružu, sve dvorkinje su uskliknule:

– Oh, kako je lijepo napravljena!

– I više nego lijepo! – rekao je car. – Prekrasna je.

A kada je princeza izbliza pogledala ružu, umalo da nije zaplakala:

– Fuj, tata, pa ona nije umjetna, prirodna je!

– Fuj, prirodna je! – ponoviše i svi ostali.

“Daj prvo da vidimo šta je u drugoj kutiji prije nego što se naljutimo” – pomislio je car.

Kad otvoriše drugu kutiju, pojavi se slavuj. Pjevao je tako divno da se u prvi mah nije čula ni jedna jedina riječ prigovora.

– Divno! Dražesne!  – divile su se dvorkinje, jer su sve, tobože, govorile francuski, a sve jedna gore od druge.

– Oh, kako me ova ptica podsjeća na muzičku kutiju naše pokojne carice! – uzdahnuo je jedan stari vitez. – Ah, ah, sasvim isti glas, isti način pjevanja!

– Da, da! – uzdahnuo je i car i zaplakao kao malo dijete.

– Pa nije valjda i ptica prirodna! – uzviknula je princeza.

– Jeste, jeste, prava je, prirodna! – dočekaše oni što su je donijeli.

– Onda je pustite neka leti kuda hoće! – naljutila se princeza.

I nije dozvolila da princ dođe. Ali princ nije klonuo duhom. On namaže lice crnom i smeđom

bojom, nabije kapu na glavu i zakuca caru na vrata.

– Dobar ti dan, care! Ne bih li ja mogao dobiti neki posao na tvom dvoru?

– Eh, koliko je tih što traže posao. – odgovori car. – Ali pričekaj!

Trebao bi nam netko tko bi nam čuvao svinje. Puno ih imamo.

Tako je princ postao carski svinjar. Dobio je jednu bijednu sobicu odmah pored svinjca. I tu je sada trebalo da živi. Ali princ je zapeo i čitav dan poslovao i do večeri je već završio divan lonac a oko tog lonca su visili zvončići, pa čim bi u loncu počelo da kuha, zvončići bi počeli da zvoncaju i sviraju staru melodiju

Ali ipak najzanimljivije je bilo to što se, čim bi čovjek stavio prst u paru što se dizala iz lonca, odmah moglo omirisati šta se kuha na kojem ognjištu u gradu.

E, to je već bilo nešto sasvim drugo nego što je neka ruža!

Kada je princeza izišla na šetnju sa svojim dvorkinjama i čula tu muziku, ona zastade i veoma se obradova

– Pa to je to što ja sviram! – uzviknula je princeza. – Mora da je to neki obrazovan svinjar! Slušaj ti! – obratila se ona jednoj dvorkinji – idi unutra i pitaj ga koliko stoji taj instrument!

I dvorkinja je morala da uđe svinjaru, ali je prije toga obukla drvene klompe.

– Šta tražiš za taj lonac? – pitala ga je dvorkinja.

– Deset princezinih poljubaca! – odgovorio je svinjar.

– Bože me sačuvaj! – zaprepastila se dvorkinja.

– He, manje ne može!

– No, šta kaže? – pitala je princeza.

– Zbilja ne mogu vam reći, odviše je strašno! – odgovorila je

dvorkinja.

– A ti mi onda šapni!

I dvorkinja joj šapnu.

– Pa on je bezobrazan! – naljuti se princeza i odmah krenu dalje.

Ali tek što je malo odmakla, oni zvončići opet zasviraše tako divno

Princeza se okrenu dvorkinji:

– Slušaj, idi i pitaj ga hoće li deset poljubaca od mojih dvorkinja.

– Ne, hvala! – odbio je svinjar. – Deset poljubaca od princeze ili nedam lonca.

– Zaista neprijatno! – rekla je princeza. – Ali onda me morate zakloniti da to nitko ne vidi.

Dvorkinje je okružiše i raširiše svoje haljine i tako svinjar dobi svojih deset poljubaca, a princeza svoj lonac.

O, kako je to bilo zabavno! Čitavo veče i čitav dan lonac je vrio.

Nije bilo nijednog ognjišta u gradu, ni u komornika ni kod obućara, a da one nisu znale šta se na njemu kuha. Dvorkinje su poigravale od radosti i pljeskale rukama:

– Mi znamo tko će da jede slatku supu a tko palačinke! Znamo tko će imati kašu a tko pržene odreske! Ah, kako je to zanimljivo!

– Zaista je zanimljivo! – potvrdila je i glavna dvorkinja.

– Ali o tome nigdje ni riječi, jer ja sam careva kći!

– Bože sačuvaj! – obećaše dvorkinje u jedan glas.

Svinjar, to jest princ, ali one to nisu znale, nego su mislile da je zaista svinjar, nije dopuštao da mu prođe dan a da štogod ne napravi, pa je tako sada napravio čegrtaljku. Čim bi zaokretao tu čegrtaljku, začuli bi se valceri, poskočice i polke sve od postanka svijeta.

– Ah, pa to je super! – zadivila se princeza prolazeći pored svinjareve sobice. – Nikad nisam čula ljepšu kompoziciju! Slušaj, idi unutra i pitaj ga koliko stoji taj instrument. Ali da znaš – ja ga više neću ljubiti!

– Traži stotinu princezinih poljubaca! – rekla je dvorkinja kad se vratila.

– Pa on je lud! – rekla je princeza i pošla dalje.

– Ipak, ja moram podržavati umjetnost, ta ja sam careva kći. Idi i reci mu da će dobiti deset mojih poljubaca kao i jučer, a ostatak neka naplati od mojih dvorkinja.

– Da, ali mi bi to tako nerado… – počele su dvorkinje, ah ih princeza prekide:

– Glupost! Ako ga ja mogu ljubiti, možete i vi! Ne zaboravljajte da vas ja hranim i plaćam!

Tako je dvorkinja opet morala da ide svinjaru.

– Sto princezinih poljubaca – odrezao je svinjar – ili svakom svoje!

– Zaklonite me! – naredi princeza.

Sve dvorkinje stadoše ispred nje i svinjar poče da je ljubi.

“Kakva je ono gužva tamo kod svinjca?! – zapita se car, koji je izišao na balkon. On protrlja oči i stavi naočale. – Pa to su dvorske dame nešto zapodjenule! Moram dolje do njih! – progunđa car, pa podiže zapetnice na papučama, to jest svojim starim cipelama, jer su mu one služile umjesto papuča. Trebalo je samo vidjeti kako je žurio niz stepenice.

Čim se spustio u dvorište, car pođe opreznim korakom, a dvorkinjesu bile tako zauzete brojanjem poljubaca – pazile su da sve bude pošteno,da svinjar ne dobije ni manje a ni više poljubaca – pa cara nisu ni opazile. Car se propeo na prste.

– Šta je to?! – povika kao van sebe kada ugleda kako se ljube svinjar i njegova kćerka, pa ih poče papučom po glavama udarati upravo kad je svinjar naplatio osamdeset šesti poljubac. – Napolje! Napolje! – zaurlao je car pa iz svog carstva istjerao i princezu i svinjara.

Kiša je lila, svinjar je grdio, a princeza je stajala i plakala. A onda je počela da uzdiše:

– Oh, ja sam nesretno stvorenje! Da sam barem uzela onog lijepog princa! Oh, kako sam nesretna!

Sada svinjar ode za obližnje drvo, obrisa sa lica onaj crni i smeđi premaz, zbaci sa sebe one poderotine, a onda se pojavi u kraljevskoj odjeći i tako lijep da mu se princeza i nehotice poklonila.

A princ se izmače i reče:

– Sada samo mržnju prema tebi osjećam! Nisi htjela jednog čestitog princa. Nisi imala osjećanja za ružu i slavuja, a svinjara si mogla da ljubiš za jednu tričavu igračku! Pa eto ti sada kako si zaslužila!

To reče, pa uđe u svoju kraljevinu, zatvori kapiju i spusti teški zasun, a njoj ne osta drugo nego da stoji napolju i tuguje

Autor: H.C. Andersen

The post Svinjar appeared first on .

Bio jednom jedan princ koji je gorio od želje da se oženi nekom princezom, ali pravom pravcatom princezom. Tako je on krenuo u bijeli svijet i tražio svoju princezu, ali svaki put bi mu nešto zasmetalo. Nije nevolja bila u tome da nije bilo princeza, bilo je mnogo princeza, ali kako da pronađe pravu pravcatu? Uvijek bi se našlo nešto, nešto kako ne treba.

Tako se naš princ, poslije dugog i uzaludnog traganja, tužan vratio kući i nastavio da gori od želje za pravom pravcatom princezom.

Jedne večeri se nadiže strašna nepogoda. Grmjelo je i sijevalo sa svih strana. Kiša je lila kao iz kabla, strahota jedna! I upravo tada se začuje kako neko lupa na gradskoj kapiji, te stari kralj izađe da mu otvori.

Kralj na kapiju, kad pred njim stoji neka princeza. Bože mili, kakva li bijaše od tog pljuska i nevremena! Voda joj je curkom curila niz kosu i odjeću, slijevala se u cipele i izlazila kroz cipele. I ta namjernica mu reče da je prava pravcata princeza.

“Brzo ćemo mi to vidjeti!” – pomisli stara kraljica, ali ništa ne reče, nego ode u spavaonicu, smače svu posteljinu i na dno ležaja stavi zrno graška. Zatim dovuče dvanaest dušeka, poslaga ih na grašak a onda na njih navali još dvadeset perina od mekih guščjih pahuljica. To je sada bila postelja na kojoj je te noći trebalo da prespava mlada princeza.

Ujutro je upitaše – kako je spavala.

– Oh, užasno, grozno! – žalila se princeza. – Gotovo čitavu noć oka nisam sklopila! Sam bog zna šta je to bilo u mojoj postelji. Ležala sam na nečem tako tvrdom da mi je čitavo tijelo pokriveno modricama! Užasno, kažem vam!

Tada se oni uvjeriše da je ona zaista prava pravcata princeza kada je kroz dvadeset dušeka i dvadeset perina osjetila ono zrno graška. Tako osjetljiva može biti samo prava pravcata princeza!

I princ je uze za ženu jer je sada znao da je naišao na pravu pravcatu princezu. A grašak staviše u riznicu, gdje se i danas može vidjeti, ako ga netko nije uzeo.

Autor: H.C. Andersen

The post Princeza na zrnu graska appeared first on .

Divno je bilo u polju: ljeto u punom jeku, pšenica se zlati, zob zeleni, sijeno po zelenim livadama složeno u stogove, a roda korača na svojim dugačkim crvenim nogama i nešto gunđa egipatskim jezikom koji je naučila od majke. Oko njiva i livada prostiru se velike šume, a u šumama svjetlucaju duboka jezera. Zaista, divno je bilo u polju. Na sunčanoj poljani nalazio se stari zamak opasan dubokim jezerima. Od njegovih zidina pa sve do jezera, naraslo je tako bujno i visoko vodenbilje i šaš da se iz njih ni dječak ne bi vidio. U tom gustom čestaru, u svom gnijezdu sjedila je jedna patka. Njoj je već dosadilo da sjedi tako dugo, jer joj nitko nije dolazio – sve ostale patke su više voljele plivati po jezerima nego sjediti pod raslinjem i s njom trabunjati. Najzad se u jajima začulo kljuvanje i tanko “piju-piju”, oživjela su žumanca, ljuske su počele pucati i iz njih su pačići počeli provirivati svoje glavice.

– Kva-kva! Brže-brže! – požurivala ih je patka. Iskobeljavši se iz ljuski što su brže mogli, pačići se počeše ogledati na sve strane pod tom kupolom od zelenog lišća. Mati ih je pustila da razgledavaju koliko hoće, jer je zelenilo ugodno za oči.

– Oh, koliki je svijet! – čudili su se pačići, jer su sada zaista imali mnogo više mjesta nego kad su u jajima ležali.

– Vi mislite da je to čitav svijet? – dočekala je patka. – Svijet se prostire daleko s one strane vrta, sve do župnikove njive, ali ja tamo još nikada nisam bila… Eto, sad ste se valjda svi izlegli – rekla je patka i pogledala. – Ne, nisu svi. Najveće jaje još je čitavo. Pa koliko ću još čekati? Već mi je dojadilo! – rekla je patka i opet sjela.

– Pa, kako je, kako? – zabrzala je njena stara prijateljica dolazeći joj u posjetu.

– Ah, s jednim jajetom se nekako oteglo! – požalila joj se domaćica.

– Nikako da se izleže pače. A pogledaj samo ove! Na svijetu ih nema ljepših! Svi liče na oca, na onog mangupa što nas još nije došao ni vidjeti.

– Daj da vidim to jaje koje se neće otvoriti – rekla je njena stara prijateljica. – Vjeruj mi, to je pureće jaje. I meni su tako jednom podvalili, pa sam s mladuncima muku mučila: boje se vode ko ničega! Vikala sam na njih, prijetila, ali sve uzalud. Daj da vidim to jaje! E, rekla sam ja, to je pureće jaje! Bolje će biti, ostavi ti njega i hajde uči pačiće plivati!

– A neka, još ću malo posjediti – rekla je domaćica. – Kad sam već toliko sjedila, sjediti ću još malo.

– Kako hoćeš – otegla je stara patka i odgegala prema vodi. Najzad se raspuklo i veliko jaje. “Piju-piju!” zapijuckalo je mladunče i iskobeljalo se iz ljuske. Bilo je to neobično veliko i ružno pače. Patka ga pogleda i pomisli: Nekako je neobično veliko. Nijedno mi nije takvo. Nije valjda purić? Ali i to ćemo mi brzo vidjeti. Morati će u vodu, makar ga gurala!

Foto: screenshot Youtube

Ujutro je osvanuo divan dan. Sunce je mamilo između gustih listova i majka zajedno sa svojim pačićima krene na jezero. Dođe do vode i skoči. “Kva-kva” – dozivala je mati pačiće i oni su sve jedno za drugim počeli skakati u vodu. Kako koje pače skoči tako i potone, ali odmah spretno izroni i počne plivati tako da ga je milina pogledati. Nožice su im same od sebe veslale. Svi su sada plivali, plivalo je čak i ono ružno pače.

“Ne, neće biti da je purić!” – razmišljala je majka. – Gledaj samo kako lijepo vesla nožicama i kako se uspravno drži! To je moje rođeno pače. A ako ga malo bolje pogledaš nije ni tako ružno.” – Kva-kva! – povika pačićima.

– Plivajte za mnom, povest ću vas u svijet da vas pokažem pačjem sastajalištu. Samo se držite uza me da vas štogod ne zgazi. I dobro se čuvajte mačke! – I tako stigoše na pačje sastajalište. Tamo je vladala nečuvena graja. Dvije obitelji su se tukle oko jedne jeguljine glave sve dok tu glavu nije ugrabila neka mačka.

– Eto, vidite, tako vam je na svijetu! – rekla je patka i obliznula kljun, jer i njoj se jela jeguljina glava. – A sad se požurite pokloniti

onoj staroj patki. Ona je ovdje najotmjenija. U njezinim žilama teče prava španjolska krv, zato je tako i debela. Kao što vidite, ona oko noge ima crvenu traku. To je nešto izvanredno lijepo i znači najveće odlikovanje što ga jedna patka može dobiti. Ono znači da je čuvaju i da je po tome trebaju prepoznati i ljudi i životinje. Idite lijepo i ne okrećite noge unutra. Dobro odgojeni pačići drže noge prema van, kao i njihov otac i mati! A sada pognite vratove i recite: kva! -  Tako njeni pačići i učiniše, ali patke što su ih promatrale glasno zakvakaše:

– Kva-kva, što će nam to društvo! Kao da nas ionako nema dosta! Ih, kako samo izgleda ono pače! Ne treba nam ono ovdje!

Istog trenutka zaletje se jedan patak i uštipne pače za vrat.

– Ne diraj ga! – povika majka. – Ono nikome ne smeta!

– Ali ono je nezgrapno i čudnovato – dočeka patak koji ga je uštipnuo. – Zato ga treba malo udesiti.

– Lijepa su to djeca u svoje majke! – javila se stara patka sa trakom oko noge. – Sva su lijepa, osim onog jednog. Dobro bi bilo kad bi se ono ponovo izleglo!

– Ali to se ne može, milostiva! – rekla je majka. – Istina je, nije lijepo, ali je plemenito, a i pliva kao i svako drugo, pa čak i nešto bolje. Kad naraste, valjda će biti ljepše i neće biti previše krupno. Predugo je ležalo u jajetu i zato zasada ne izgleda lijepo. – I majka ga kljunom pomilova po zatiljku i dodaše. – Osim toga, muško je, pa mu taj izgled i ne smeta puno! Prikupiti će ono dosta snage da se probije u život!

– A ostali pačići su zaista lijepi – rekla je stara patka. – Budite dobri i ponašajte se kao kod svoje kuće – rekla je pačićima. – A ako nađete neku jeguljinu glavu, donesite mi je. – I pačići su se zaista ponašali kao kod svoje kuće. Ali ono jadno pače što se posljednje izleglo i bilo onako ružno, kljucale su i zadirkivale ne samo patke nego i kokoši.

– Nezgrapno je! – govorili su svi, a jedan puran što je s mamuzama došao na svijet i zato se smatrao carem, šepurio se kao neka jedrilica sa punim jedrima i, sav zajapuren, krenuo je ravno na to jadno pače. Siroto pače više nije znalo kuda će. Bilo je žalosno što je tako ružno i što mu se čitavo pačje sastajalište ruga. Tako je prošao već prvi dan, a kasnije je bilo sve gore i gore. Svi su proganjali to jadno pače. Pa i njegova rođena braća i sestre su bili grubi prema njemu i stalno su govorili: – Ružan si, da te barem mačak ugrabi!

Foto: screenshot Youtube

Čak mu je i mati jednom rekla: – Da te barem više ne vidim. -  Patke su ga štipale, kokoši kljucale, a djevojka što je hranila živinu ga je tjerala. To je jadnom pačetu toliko dozlogrdilo da je jednog dana preskočilo ogradu i pobjeglo. Male ptice u grmlju su se preplašile i razletjele na sve strane.

“Pobjegle su zato što sam tako ružan!” – pomislilo je pače i zatvorilo oči. Bježalo je sve dalje dok nije stiglo do močvare gdje su živjele divlje patke. Tu je umorno i tužno pače preležalo čitavu noć. Kad su se ujutro divlje patke digle, ugledale su svog novog susjeda.

– Tko si ti, odakle si? – pitale su ga one, a pače se okretalo na sve strane i pozdravljalo ih kako je najbolje znalo i umjelo.

– Baš si ružan! – rekle su mu patke. – Ali nama to ne smeta, samo da se ne oženiš nekom od nas! -

Jadno pače! Ono nije ni pomišljalo na ženidbu. Priželjkivalo je samo da ga puste da leži u trski i da pije vodu iz močvare.

Tu je pače preležalo čitava dva dana, a onda su došle dvije guske, ili bolje rečeno, dva divlja gusana. Još su bili vrlo mladi, pa su bili i vrlo drski. – Slušaj prijane! – rekli su mu oni. – Strašno si ružan, ali nam se sviđaš. Hoćeš li s nama, pa ćeš biti ptica selica? Odmah tu, u susjednoj močvari, ima nekoliko ljepotica divljih gusaka! Divno gaču “ga-ga-ga!” Kod njih možeš imati uspjeha iako si tako ružan! -  Fiju! Fiju! – tog trenutka dva metka fijuknuše iz lovačke puške i oba gusana padoše mrtva u trsku.

- Fiju! – ponovo se razliježe pucanj i čitavo jato divljih gusaka se diže iz trske. Sada poče pucnjava za njima. To je počinjao veliki lov. Lovci su polegli oko močvare, a neki su se popeli i na drveće čije su grane padale na močvaru. Plavičasti dim se poput oblaka provlačio između tamnog drveća i dugo se rasplinjavao iznad močvare, a lovački psi su kroz šaš i trsku jurili preko te močvare.

Kako se samo uplašilo jadno pače! Zakrenulo je glavu da je sakrije pod krilo, ali u tom trenutku pred njim se pojavila strašna psina, isplazila jezik, a oči sijevaju. Psina iskezila zube, gotovo je njuškom dotaknula pače, ali ga ne taknu, nego ode kako je i došla.

– Oh, hvala bogu! – odahnu pače. – Toliko sam ružan da me ni pas ne želi ugristi. -  I tako je pače ostalo na miru. Ono se šćućurilo, a oko njega su odjekivali pucnji sve jedan za drugim. Tek pri kraju dana nastala je tišina, ali se jadno pače nije usuđivalo ni pomaknuti. Pače je još nekoliko sati tako pritajeno čekalo, a onda je pogledalo oko sebe i najednom potrčalo što ga noge nose.

Puhao je vjetar i pače je jedva gegalo preko njiva i livada. U kasno predvečerje pače je nekako stiglo do jedne siromašne seljačke kućice, koja je bila tako trošna da ni sama nije znala na koju će se stranu srušiti. A vjetar je puhao sve jače i jače i jadno pače je moralo sjesti da ga vjetar ne bi odnio. Najednom pače opazi da su vrata na kući tako nakrivljena da bi se moglo uvući u kuću. A u toj kući je živjela jedna starica sa mačkom i kokoši. Taj mačak, što ga je starica zvala Sinčićem, znao je izvijati leđa i presti, znao je čak i bacati iskre ako ga je netko u mraku uz dlaku gladio. Kokoš je imala vrlo male i kratke noge i zato su je zvali Kratkonoga. Dobro je nosila jaja i starica ju je voljela kao rođeno dijete. Odmah ujutro su primijetili strano pače i mačak je počeo frkati, a kokoš kokodakati.

Foto: screenshot Youtube

– Što je ovo? – začudila se starica i pogledala oko sebe, ali kako je slabo vidjela, učini joj se da je pače bilo neka ugojena patka što je ovamo zalutala, pa uzviknu: – Gle ti lijepe lovine! Sad ću imati i pačjih jaja! Samo da nije patak? To ćemo mi već vidjeti! – I starica odluči pričekati tri tjedna – za to vrijeme će vidjeti hoće li pače nesti jaja.

Tri tjedna su prošla, ali jaja ni za lijek. Mačak je bio gospodar u kući, a kokoš gospodarica. Stalno su govorili: “Mi i svijet!”, jer su smatrali da oni predstavljaju polovicu svijeta, i to onu bolju. Pače je smatralo da se i drukčije može gledati na te stvari, ali kokoš nije trpjela njegovo mudrovanje.

– Možeš li ti nesti jaja? – pitala ga ona.

- Ne mogu…

– E, onda ne otvaraj svoj kljun!

A mačak ga je pitao:

– A znaš li ti izvijati leđa? Znaš li presti i dlakom bacati iskre?

– Ne znam.

– E, onda se ne uplići kad pametniji govore!

Snuždeno i ojađeno, pače se povuklo u kut i počelo maštati o svježem zraku i toplom suncu. I odjednom ga je obuzela neodoljiva želja da zapliva. Nije moglo izdržati, a da to ne kaže i kokoši.

– Šta ti je u glavu došlo! – dočekala je ona. – Nemaš pametnijeg posla, pa ti gluposti u glavu dolaze. Bolje bi ti bilo da nosiš jaja ili da predeš, onda ne bi ludovao.

– Ah, a tako je divno plivati po vodi! – uzdahnulo je pače. – Nema ništa ljepše nego kada zaroniš i glavom dođeš do dna!

– Čudna mi zadovoljstva! – nasmija se kokoš. – Ti si pošašavio. Mačak je najpametnije stvorenje koje znam, pa njega upitaj da li on voli plivati i roniti! A o sebi neću ni govoriti! A pitaj i našu staru gazdaricu, od nje na svijetu pametnije nema!

Pitaj je bi li ona htjela plivati i tonuti na dno!

– Vi mene ne razumijete! – reklo je pače.

– Ako te mi ne razumijemo, tko će te onda razumjeti?

Ne misliš valjda da si pametniji i od mačka i naše gazdarice, a o sebi da i ne govorim. Ne diži nos, drago dijete, radije zahvali stvoritelju na svemu dobru kojim si nagrađen. Zar nisi došao u toplu sobu i u društvo od kojeg možeš nešto naučiti? Ali ti si obično blebetalo i nije nimalo ugodno s tobom prijateljevati! Ja ti želim samo dobro, zato ti i govorim neugodne stvari. Po tome se i poznaje pravi prijatelj. Zato ti kažem: gledaj ti da što prije naučiš nositi jaja i da se naučiš presti i bacati iskre.

– A meni se čini da ću ja morati u široki svijet! – odgovorilo je pače.

– E, onda sretan ti put! – dočekala je kokoš.

I pače je zaista otišlo. Ono je plivalo i ronilo, ali su ga zbog njegove ružnoće sve životinje poprijeko gledale. Tako je i jesen došla. Lišće u šumi je požutjelo, potamnjelo i opalo. Vjetar se poigravao s opalim lišćem, a u zraku se već osjećala zima – već su se nadvili tmasti oblaci puni kiše i snijega, a na ogradi je stajao gavran i od hladnoće graktao: “Gra-gra!” Jeza je hvatala pri samoj pomisli na zimu. Za jadno pače su se približavali crni dani!

Jedne večeri kad je već sunce zalazilo, iza grmlja se u rumenilu sunca pojavilo čitavo jato divnih velikih ptica. Takve divote pače još nikada nije vidjelo. Te ptice sa dugačkim i vitkim vratovima bile su veličanstvene u sjaju svoje nježne bjeline. To su bili labudovi koji su, klikćući i šireći dugačka krila, letjeli iz tih hladnih krajeva u južne predjele gdje se vode ne smrzavaju. Labudovi su letjeli visoko, visoko i malo pače je obuzeo neki čudan osjećaj. Ono se na vodi okretalo poput nekog kotača, a onda je najednom isteglo vrat i podiglo glavu koliko je moglo i pustilo tako snažan i prodoran krik da se i samo od njega uplašilo. Pače nikako nije moglo odvojiti pogled od tih divnih i sretnih ptica. A kada su one potpuno nestale iz njegovog vidokruga, pače je ponovo zaronilo na dno, a kada je opet izronilo iz vode, ono je bilo kao izvan sebe. Ono nije znalo ni kako se te ptice zovu, ni kuda lete, ali je osjećalo da ih je zavoljelo kako ništa dosad nije voljelo. Međutim, pače im nije zavidjelo – ta kako bi ono moglo poželjeti da bude onako lijepo! Ono bi bilo presretno kada bi ga bar patke primile u svoju sredinu. Jadno ružno pače!

A zima je bila hladna, tako hladna! Pače je moralo stalno plivati da se voda ne bi zaledila, ali se otvor u kojem je pače plivalo ipak iz noći u noć smanjivao. Pače je moralo svom snagom veslati svojim nožicama da bi spriječilo potpuno zamrzavanje vode, ali je najzad sasvim malaksalo, zastalo je i zaledilo se u novoj kori leda. Ujutro je naišao neki seljak, pa kada vidje šta se dogodilo, on razbi led svojom desnom klompom i odnese pače svojoj ženi.

U njihovoj kući pače je opet oživjelo. Njihova djeca su se htjela igrati s njim, ali ono je pomislilo da mu i ona žele napakostiti, pa se dalo u bijeg. Bježeći od njih, palo je u vjedro s mlijekom i tako čitavu prostoriju poprskalo mlijekom. Žena zavika, poče mahati rukama i pače u strahu upade u stap sa maslom, pa zatim u posude pune brašna i tek onda se, onako brašnjavo, nekako nađe na podu. Istom sada nasta prava gužva. Žena diže graju, a djeca uz smijeh i viku potrčaše uhvatiti pače.

Sva sreća pa su vrata bila otvorena, te pače pobježe napolje, zavuče se pod grm i iznemoglo klonu u svježi snijeg. I suviše bi bilo tužno kada bi pričali sve nevolje koje je pače propatilo tijekom duge zime. Ležalo je u maloj bari među trskama sve dok nije dugo očekivano sunce opet zasjalo i ugrijalo. A onda su i ševe zapjevale i nastalo je divno proljeće.

Jednog dana pače zamahne krilima, a ona, sada ojačala, zašuštaše jače nego ikada prije i pače se vinu uvis. Pače još nije ni došlo k sebi od uzbuđenja, a već se našlo u nekom vrtu gdje su cvjetale jabuke i opijao miris jorgovana što se svojim granama nadnio nad vodu dubokog kanala. O, kako je to sve bilo divno! Kako je opijao dah proljeća! Šušteći krilima i lagano klizeći po vodi, najednom su se iza grmlja pojavila tri bijela labuda. Pače je već vidjelo takve ptice, ali sada, kada ih ugleda tu pred sobom, obuze ga neizdrživa tuga i ono uzdahnu:

– Poletjeti ću u susret tim kraljevskim pticama! Znam, ubiti će me jer im se ovako ružan usuđujem približiti. Ali neka! Bolje je da me oni ubiju nego da me patke grizu, kokoši kljucaju i tjera ona djevojka na dvorištu. Bolje mi je da umrem tako nego da skapavam na zimi! -

I pače prhnu u vodu i zapliva prema divnim labudovima, a kada ga labudovi ugledaše, oni uzdignutih krila poletješe prema njemu.

– Evo, ubijte me! – promuca jadno pače i nakloni glavu prema vodi da tako dočeka svoju smrt. Ali što je to? Na glatkoj vodenoj površini pače ugleda sebe! To više nije bilo ono nezgrapno, sivo i ružno pače, nego pravi pravcat labud! Nije bilo presudno to što se izlegao u pačjem gnijezdu, nego to što je na svijet došao iz labuđeg jajeta! Poslije svih onih nevolja i stradanja kroz koje je prošao, mladi labud je, eto, dočekao dane radosti. I on je zaista znao cijeniti ovaj trenutak sreće! Veliki labudovi su plovili oko njega i milovali ga svojim kljunovima. U vrt je dotrčalo nekoliko dječaka i djevojčica i počeli su u vodu bacati komadiće kruha i zrnje.

Najednom je najmlađi dječak uzviknuo: – Evo novog labuda! -  I svi ostali se obradovaše i zapljeskaše: – Novi labud! Novi labud! -

Poskakujući od radosti, djeca su otrčala po svoje roditelje, a kad su se svi okupili oko labudova, svi su u jedan glas ponavljali:

– Ovaj labud je najljepši! Najmlađi, a najljepši! -

A stari labudovi se izmakoše i pred njim se pokloniše. Mladi labud se zastidje i sakri glavu pod lijevo krilo. Od velike sreće bio je potpuno zbunjen. Bio je ponesen osjećajem iznenadne sreće, ali ne i osjećajem oholosti, jer nijedno dobro srce nije sklono oholosti. Dobro se on sjećao toga kako su ga progonili i ismijavali, a sada mu, eto, govore da je najljepši među ovim divnim pticama.

Rascvjetali jorgovan pruža svoje grane prema njemu, a sunce ga grije tako toplo i tako nježno. I mladi labud raširi krila, podiže glavu i iz dubine srca zakikota:

– Kad sam bio ružno pače, o ovakvoj sreći ni sanjao nisam!

Autor: H.C. Andersen

The post Ruzno pače appeared first on .