Princeza na zrnu graska
Bio jednom jedan princ koji je gorio od želje da se oženi nekom princezom, ali pravom pravcatom princezom. Tako je on krenuo u bijeli svijet i tražio svoju princezu, ali svaki put bi mu nešto zasmetalo. Nije nevolja bila u tome da nije bilo princeza, bilo je mnogo princeza, ali kako da pronađe pravu pravcatu? Uvijek bi se našlo nešto, nešto kako ne treba.
Tako se naš princ, poslije dugog i uzaludnog traganja, tužan vratio kući i nastavio da gori od želje za pravom pravcatom princezom.
Jedne večeri se nadiže strašna nepogoda. Grmjelo je i sijevalo sa svih strana. Kiša je lila kao iz kabla, strahota jedna! I upravo tada se začuje kako neko lupa na gradskoj kapiji, te stari kralj izađe da mu otvori.
Kralj na kapiju, kad pred njim stoji neka princeza. Bože mili, kakva li bijaše od tog pljuska i nevremena! Voda joj je curkom curila niz kosu i odjeću, slijevala se u cipele i izlazila kroz cipele. I ta namjernica mu reče da je prava pravcata princeza.
“Brzo ćemo mi to vidjeti!” – pomisli stara kraljica, ali ništa ne reče, nego ode u spavaonicu, smače svu posteljinu i na dno ležaja stavi zrno graška. Zatim dovuče dvanaest dušeka, poslaga ih na grašak a onda na njih navali još dvadeset perina od mekih guščjih pahuljica. To je sada bila postelja na kojoj je te noći trebalo da prespava mlada princeza.
Ujutro je upitaše – kako je spavala.
– Oh, užasno, grozno! – žalila se princeza. – Gotovo čitavu noć oka nisam sklopila! Sam bog zna šta je to bilo u mojoj postelji. Ležala sam na nečem tako tvrdom da mi je čitavo tijelo pokriveno modricama! Užasno, kažem vam!
Tada se oni uvjeriše da je ona zaista prava pravcata princeza kada je kroz dvadeset dušeka i dvadeset perina osjetila ono zrno graška. Tako osjetljiva može biti samo prava pravcata princeza!
I princ je uze za ženu jer je sada znao da je naišao na pravu pravcatu princezu. A grašak staviše u riznicu, gdje se i danas može vidjeti, ako ga netko nije uzeo.
Autor: H.C. Andersen
