Vuk i sedam kozlica

Bila jednom stara koza; imala sedmoro jaradi, a voljela ih je kao što majka voli svoju djecu. Jednoga se dana spremala u šumu po nešto hrane, te ih sazva sve sedmoro i reče:

- Draga djeco, ja ću u šumu; čuvajte se vuka; dođe li, sve će vas izjesti. Taj se zlikovac često pretvara, no lako ćete ga prepoznati po njegovu oporu glasu i crnim šapama.

- Draga majko – jarčići će na to – bit ćemo mi na oprezu, možeš ići bez brige. Stara zamekeće i mirno se zaputi.

Ne potraje dugo, kadli netko pokuca na kućna vrata i vikne:

- Otvorite, draga djeco, došla vam je majka i svakomu vam nešto donijela. No jarčići po oporu glasu prepoznaju vuka te odvrate:

- Nećemo otvoriti, nisi ti naša majka; u nje je mio sitan glas, a u tebe opor; ti si vuk.

Foto: screenshot Youtube

Nato vuk ode k sitničaru i kupi velik komad krede te ga proguta, a glas mu od toga bude ljepši. Zatim se vrati i pokuca na kućna vrata govoreći:

- Otvorite, draga djeco, došla vam je majka i svakomu vam nešto donijela.

No vuk se zaboravio te na prozor stavio svoju crnu šapu, a kad djeca to opazila, vuku viknula:

- Nećemo otvoriti; u majke nam nisu noge crne, kao što su u tebe; ti si vuk. Vuk nato pohiti k pekaru i uzdahne:

- Evo sam se udario u nogu, namaži mi je tijestom.

Kad mu je pekar namazao šapu, požuri se vuk k mlinaru i zatraži, da mu šapu pospe brašnom. Mlinar mislio, vuk će nekoga prevariti, pa se nećkao, ali mu vuk zaprijeti da će ga razderati, ne učini li tako. Mlinar se preplaši i obijeli mu šapu. Da, takvi su ljudi. Sad zlikovac ode po treći put, pokuca na vrata, pa će nježno:

- Otvorite mi djeco, draga vam se majčica vratila i svakomu vam nešto iz šume donijela.

Foto: screenshot Youtube

No jarčići stanu vikati:

- Pokaži nam najprije svoju šapu, da znamo, jesi li ti naša mila majčica.

Vuk stavi šapu na prozor, pa kad jarčići vidješe, da je bijela, pomisliše da je istina što vuk govori; otvoriše vrata, ali tko uniđe – vuk.

Jarčići se uplašili i htjeli sakriti. Jedno jare skoči pod sto, drugo u postelju, treće u peć, četvrto u kuhinju, peto u ormar, šesto pod umivaonik, a sedmo u ormarić od zidne ure. No vuk ih nađe i redom, bez okolišanja, proguta: samo najmlađe, ono u ormariću, ne nađe. Kad se vuk nažderao, ode i leže na travu pod stablo te zaspa.

Naskoro zatim iz šume se vrati stara koza. Ah, šta imađaše vidjeti! Kućna vrata širom otvorena: sto, stolice, klupe – sve prevrnuto; od umivaonika ostale još samo krhotine, pokrivači i jastuci razbacani. Stane tražiti svoju djecu, ali ih nigdje ne mogaše naći. Zvaše ih redom po imenu, no nitko joj se ne odazva. Istom kad spomenu najmlađe, javi se sitan glasić:

- Evo me, draga majčice, tu sam u ormariću.

Ona izvadi jarčića, a on joj ispripovjedi, kako je došao vuk i sve ostale proždro. Možete zamisliti kako je majka plakala za jadnom djecom.

Foto: screenshot Youtube

U svojoj velikoj tuzi iziđe napokon stara iz kuće, a uza nju skakutalo najmlađe jare. Kad dođe na livadu, spazi vuka gdje leži pod stablom i hrče, da sve granje dršće. Stane ga sa svih strana promatrati i smotri kako mu se u natrpanom trbuhu nešto miče i praćaka. »Bože moj«, pomisli koza, »jadna djeca, što ih je za večeru progutao, možda su još na životu?«

Brže-bolje morade jare skokom kući po nožice, iglu i konac. Stara pohiti da nemani raz- reže mješinu, pa tek što zareza, već jedno jare proviri; kako razreže dalje, poiskače svih šestoro redom; svi još bijahu na životu, neozlijeđeni, jer ih je neman u brzini prožderala čitave. Kolike li radosti! Milovahu svoju dragu majku i skakahu kao krojač, što slavi svadbu. Tada im majka reče:

- Idite i donesite kamenja, da njime napunimo trbuh bezbožnoj životinji, dok još spava.

Svih sedmero jarića dovuku brže-bolje kamenja i ture ga vuku u trbuh, koliko je god moglo stati. Zatim ga stara brzo zašije, a vuk niti što osjeti, niti se mače.

Kad se napokon naspavao, vuk ustane, a kako ga je od kamenja u želucu morila velika žeđ, pođe do studenca da se napije vode. No kad je počeo hodati i kretati se tamo-amo, zalupkalo u njemu kamenje i zagrogotalo. Nato će vuk ljutito:

»Što mi tako u trbuhu sve se gurka tamo-amo?

Ne, to nisu mlada jarad, već́ kamenje teško samo.«

Foto: screenshot Youtube

Kad dođe do potoka i sagne se da pije, povuče ga teško kamenje u vodu, i on se upadne u potok. Kad to vidješe jarići, dotrčaše i povikaše:

- Vuk je mrtav, vuk je mrtav! – i sa svojom majkom zaplesaše okolo studenca.

Autor: braća Grimm

The post Vuk i sedam kozlica appeared first on .

Imao neki kralj kćer, koja je bila neobično lijepa, ali ohola i obijesna, te joj nijedan prosac nije bio po volji. Odbijala ih sve jednoga za drugim, i još im se povrh toga rugala.

Jednom kralj priredi veliku svečanost i pozove iz okoline i izdaleka ljude orne za ženidbu. Poredaše se svi prema časti i položaju; najprije kraljevi, zatim vojvode, knezovi, grofovi, baruni i napokon plemići.

Foto: screenshot Youtube

Nato kraljevska kći prođe kroz redove, ali svakomu nešto zamjeri.

Jedan joj bijaše predebeo: – Bure! – prišije ona.

Drugi predug: – Dugonja!

Treći prekratak: – Kuljavi debeljko!

Četvrti problijedi: – Blijeda smrt!

Peti previše crven: – Pijetao crvendać!

Šesti se nije držao uspravno: – Sirovo drvo sušeno iza peći!

I tako je svakomu imala štogod zamjeriti; osobito se rugala nekome dobroćudnom kralju, koji je stajao prvi do sviju, ali brada mu bila malo nakrivo.

- Ej – vikne kraljevska kći.

- U ovoga brada nalik na drozdov kljun. – I otada ga prozvaše Bradonjom.

Foto: screenshot Youtube

Kad je kralj vidio kako njegovoj kćeri nije ni do čega, već do šegačenja s proscima, i da ih sve što ih je tamo bilo prezirno odbija, razljuti se i zakune da će je dati za prvog prosjaka koji mu dođe pred vrata.

Jednoga dana stane neki svirač  pod prozorom pjevati, da bi mu udijelili darak. Kad ga kralj čuo, zapovjedi da ga puste unutra. Došavši pred kralja i njegovu kćer u svojoj otrcanoj odjeći, zapjeva; pa kad svrši, zamoli za mali darak.

- Tvoje mi se pjevanje – progovori kralj – vrlo svidjelo, pa ti dajem svoju kćer za ženu.

Foto: screenshot Youtube

Čuvši to, kraljevska se kći uplaši, no kralj će odrješito:

- Zakleo sam se da ću te dati za prvog prosjaka, pa to, evo i činim.

Nije pomogao nikakav prigovor; pozovu župnika, te on vjenča kraljevsku kćer sa sviračem. Nato kralj reče kćeri:

- Ne pristoji se, da kao prosjakinja ostaneš na mojim dvorima; valja ti ići sa svojim mužem.

Prosjak je povede za ruku  i ona moraše s njim pješice. Kad stigoše u neku veliku šumu, zapita ona muža:

- Ah, čija je ta lijepa šuma?

- To je kralja Bradonje:

Tvoja sad bi bila veli,

Da si onda njega htjela!

- Djevica sam jadnica,

Kad mu nisam ženica.

Lijepa mu i bradica!

Zatim iđahu preko velike livade, te ona zapita:

- Čija li je ta lijepa livada?

- I ta Bradi pripada:

Da si onda za njeg pošla,

Na svoju bi sada došla!

- Djevica sam jadnica,

Kad mu nisam ženica.

Lijepa mu i bradica!

Nato prođu kroz veliki grad, i opet ona zapita:

- Čiji je taj divni grad?

- To je kralja Bradonje:

Da si onda za njeg pošla,

U svoj grad bi sada došla!

- Djevica sam jadnica

Kad mu nisam ženica.

Lijepa mu i bradica!

- Nikako mi se ne sviđa – reče svirač – što ti sebi uvijek želiš nekoga drugoga za muža. Zar ti nisam ja dobar?

Napokon stignu k nekoj maloj kućici, i kraljevska kći reče:

- Mala li je, da je vidjet nije! Čija li je, tko li u njoj živi?

Foto: screenshot Youtube

- To je moja i tvoja kuća – odgovori svirač. – U njoj ćemo živjeti.

Ulazeći na niska vrata, ona se moraše sagnuti, a zatim zapita muža:

- A gdje su sluge?

- Sluge! – začuđeno će prosjak. – Treba da sama radiš što želiš da bude urađeno. A sad naloži vatru i pristavi vodu, da mi zgotoviš večeru; umoran sam.

No kraljevska kći nije znala kako se loži vatra i kako se kuha, te prosjak moraše sam obaviti taj posao. Kad su pojeli svoju mršavu večeru, legoše na počinak, ali već u rano jutro potjera je prosjak da redi kuću. Nekoliko su dana živjeli kako-tako, dok nisu potrošili sve što su imali.

- Ženo – prozbori prosjak – ne možemo više ovako: samo trošiti, a ništa ne zarađivati. Treba da pleteš košare. Otiđe on, ureže vrbova šiblja i donese kući. Žena stane plesti, ali joj se od tvrda šiblja izrane nježne ruke.

- Vidim, ne može se tako – muž će opet. – Bolje je predi, možda će ti biti lakše.

Kraljevska kći sjedne i pokuša presti; ali joj oštre niti zarežu u mekane prste, te poteče krv.

- Eto vidiš – upadne muž – nisi ni za kakav posao; s tobom sam se na zlo namjerio. Sad ću ja da pokušam trgovati loncima i glinenim suđem, a ti ćeš ići na trg nuditi ih na prodaju.

Foto: screenshot Youtube

»Ah«, pomisli žena, »ako na trg dođu ljudi iz kraljevstva moga oca, pa me vide gdje sjedim i trgujem, rugat će mi se!« No ništa joj nije pomoglo, morala se pokoriti, ili skapati od gladi.

Prvi put je bilo dobro; ljudi su u nje kupovali, jer je bila lijepa, i plaćali joj, koliko je zahtijevala; mnogi su joj dapače dali novac, a lonce joj ostavili. I tako je njih dvoje živjelo od utrška, dok se moglo, a onda bi muž opet stavio u promet veću količinu novoga suđa.

Jednoga se dana smjesti kraljevska kći sa svojim loncima na uglu trga i stane prodavati. Najednom dođe neki pijani konjanik i zajaše pravo među suđe te ga satare u tisuću komadića. Ona briznu u plač, i od straha ne znade šta bi.

- Ah, šta će biti, šta će mi muž reći! – Otrči kući i ispripovjedi mu o svojoj nesreći.

- Tko će sjesti s glinenim suđem na ugao trga! – razljuti se muž. – Okani se plača; vidim ja, nisi ti ni za kakav valjan posao. Bio sam u dvoru našega kralja i pitao, ne bi li im bila potrebna kakva služavka u kuhinji, i oni mi obećaše da će te primiti; za to ćeš dobiti hranu.

Odsada je kraljevska kći bila služavka i morala je kuharu pomagati vršeći najmučnije poslove. Privezala uza se dva lončića, za svaki džep po jedan; u njima bi donosila kući što bi od ostataka dobila, i tako se njih dvoje hranilo.

Jednoga se dana slavila svadba najstarijeg kraljevića. Jadna žena ode dvorani pred vrata, da i ona vidi slavu. Kad su već bila zapaljena svijetla, gosti dolazili, sve jedan ljepši od drugoga, i svuda bila krasota i sjaj, ona se žalosna srca sjetila svoje sudbine, te proklinjaše svoju oholost i obijest, što su je ponizile i u takvu bijedu strovalile. Od ukusnih jela, koja su se donosila i odnosila, i kojih je miris dopirao do nje, dobacivahu joj sluge tu i tamo po koju mrvicu; ona ih mećaše u svoje lončiće, da ih ponese kući.

Foto: screenshot Youtube

Najedanput stupi u dvoranu kraljević u svili i kadifi, sa zlatnim lančićima oko vrata. Kad ugleda lijepu ženu gdje stoji kod vrata, uzme je za ruku i htjede s njom plesati, no ona se usprotivi i uplaši; vidje naime, da je to kralj Bradonja, jedan od njezinih bivših prosaca, kojega je s prezirom odbila. Njezino joj opiranje ne pomože; kralj je povuče u dvoranu, te joj se raskinu trak kojim su bili privezani džepovi s lončićima: razli se čorba, poispadaše zalogajčići. Kad to opaziše gosti, nastade na sve strane smijeh i ruganje, a ona se tako zasrami, da je htjela u zemlju propasti, potrči na vrata i htjede pobjeći, ali je na stubama stigne neki čovjek i povede natrag; kad ga pogleda, vidje da je to opet kralj Bradonja.

- Ne boj se! – umirivaše je on ljubazno. – Ja i onaj svirač, što je s tobom stanovao u jednoj kolibi, jedno smo; od ljubavi sam se prema tebi tako pretvarao; i onaj konjanik, što ti je lonce porazbijao, bio sam ja. Sve se to događalo samo zato, da se tvoja oholost skrši i da se kazni tvoja obijest, kojom si mi se rugala.

- Veliku sam nepravdu učinila – govorila je kraljevska kći gorko plačući. – Nisam dostojna da budem tvoja žena.

Foto: screenshot Youtube

- Tješi se – pomirljivo će kralj. – Teški su dani minuli, a sad ćemo slaviti svoju svadbu.

Nato dođu dvorske sobarice, obuku je u prekrasne haljine, i otac je njezin došao s čitavom dvorskom svitom, da joj čestita na vjenčanju s kraljem Bradonjom; i prava se radost istom sada započe.

Autor: braća Grimm

The post Kralj Bradonja appeared first on .

Imao čovjek magarca, koji je već mnogo godina strpljivo nosio vreće u mlinicu; ali magarcu snaga jenjavala, te on postajao sve nesposobniji za rad. Njegovu gospodaru pade na um, da ga prestane hraniti, a magarac opazi, da loš vjetar puha, te pobjegne i udari put Bremena; tamo bi, mišljaše, mogao postati gradski svirač.

Kad je neko vrijeme išao, naiđe na lovačkog psa gdje na putu leži i dašće, kao da se umorio od trčanja.

- A što dašćeš tako, čuko? – zapita magarac.

- Ah! – odvrati pas. – Star sam i svakim danom slabiji, ni za lov više nisam, pa me gazda htio ubiti, a ja pobjegao, i sad kako da zaradim svoj krušac?

- Znaš li šta? – mudro će magarac. – Ja idem u Bremen za gradskog svirača; hajde sa mnom, pa budi i ti gradski svirač. Ja sviram u gitaru, a ti ćeš u bubanj.

Pas pristane i pođe.

Idući tako naskoro naiđu na mačka kako sjedi kraj puta nevoljko kao kiseli krastavac.

Foto: screenshot Youtube

- Šta je tebi, staro češljalo? – zapita magarac.

- Pa tko da bude veseo – zlovoljno će mačak – kad se radi o životu; evo sam ostario, zubi mi otupjeli; volio bih sjediti u zapećku i presti nego trčati za miševima, i zato me gazdarica htjede ugušiti; ja sam, doduše, u pravi čas izmakao, ali dobar savjet zlata vrijedi, a dobra je odluka skupa: kamo ću sad?

- Hajde s nama u Bremen; ti se razumiješ u noćnoj glazbi, mogao bi postati gradski svirač.

Mačak pristane i pođe s njima.

Tri bjegunca prolažahu pokraj nekoga dvorišta; na vratima se ispeo pijetao, kukuriječe što ga grlo nosi.

Foto: screenshot Youtube

- Šta se dereš, da čovjeku sve uši para! – poviče magarac. – Šta hoćeš?

- Prorekao sam lijepo vrijeme – odgovori pijetao. – A sutra je dan Bogorodice, kad se djetešcetu košuljice peru, pa ih valja sušiti; no kako dolaze gosti, nema gazdarica smilovala, te je kuharici naložila da sutra mnome zasladi čorbu, i zato će mi se još danas odsjeći glava. Zbog toga, evo, vičem u sav glas, dok još mogu.

- Ah, šta prtljaš, crvenglavče – reći će mu magarac. – Hajde radije s nama, mi ćemo u Bremen; nešto bolje od smrti naći ćeš svuda. U tebe je dobar glas, pa ako zajedno zasviramo, bit će to svirka svoje vrste.

Pijetlu se svidi prijedlog, i njih četvero pođu zajedno.

Za jedan dan nisu mogli stići u Bremen, pa dospjevši uvečer u neku šumu, htjedoše noći-ti. Magarac i pas legnu pod visoko, drvo, mačak se i pijetao popnu među granje; pijetao, dakako, sve navrh stabla, gdje bijaše najsigurniji. Prije nego što je zaspao, ogledao se na sve četiri strane, pa mu se pričini, da u daljini vidi gdje iskrica tinja i dovikne svojim drugovima, da neće biti daleko kuća, jer se nešto svjetluca.

- E, pa hajdemo – javi se magarac – da još za vremena stignemo tamo, jer ovdje je noćište loše.

A i pas mišljaše, da mu nekoliko kostiju s nešto mesa ne bi bilo zgorega.

Pođu prema tome mjestu, gdje se nešto svjetlucalo; vidješe kako svijetlo postaje sve jasni-je i sve veće, dok napokon ne stigoše pred osvijetljenu razbojničku kuću. Magarac se, kao najveći, primakne prozoru i zaviri.

- Šta vidiš, sivko? – zapita pijetao.

- Šta vidim? – reče magarac. – Vidim prostrt sto, a na njemu mnogo jela i pića; naokolo sjede razbojnici i uživaju.

Foto: screenshot Youtube

- To bi bilo nešto za nas – doda pijetao.

- Da, da, oh, da smo mi unutra! – uzdahne magarac.

Nato se životinje stanu dogovarati, kako da razbojnike otjeraju, i konačno nađu sredstvo. Magarac moraše prednje noge metnuti na prozor, pas mu skoči na leđa, mačak se popne na psa i napokon uzleti pijetao te sjedne mačku na glavu. Kad se tako, namjestiše, stanu na dani znak zajedno svirati: magarac revao, pas lajao, mačak mijaukao, pijetao kukuri-jekao; zatim provale kroz prozor u sobu, te se začuje treska i zveka stakla. Razbojnici se od silne graje trgnu pomislivši, da sablast neka dolazi, skoče i od straha pobjegnu u šumu.

Foto: screenshot Youtube

Nato sva četvorica drugara sjednu za sto, zadovoljni s onim, što još bijaše preostalo, pa se navale na jelo, kao da će četiri tjedna gladovati.

Kad se svirači zasitiše, utrnu svjetiljku i potraže ležaj, svaki prema tomu kako mu prista-je i kako mu zgodno. Magarac legne na sijeno, pas za vrata, mačak na ognjište, a pijetao sjedne na krovnu gredu; kako bijahu umorni od duga puta, naskoro zaspaše.

Kad prođe ponoć, a razbojnici izdaleka ugledaju da nema više svijetla u kući i da je opet zavladao mir, reče harambaša:

- Baš nije trebalo da se ovako preplašimo – i pošalje jednog razbojnika da pretraži kuću.

Foto: screenshot Youtube

Razbojnik nađe sve u miru, pođe u kuhinju da zapali svijeću; kako je žarke, vatrene oči mačkine smatrao za žeravice, primakne žigicu, da je zapali. Ali mačak ne znade za šalu, skoči mu u lice te stane prskati i šeprtljati. Razbojnik se strahovito preplaši i htjedne pobjeći na stražnja vrata, no pas, koji je ležao iza njih, skoči i ujede ga za nogu; kada udari preko dvorišta, kraj sijena, magarac ga žestoko odadre stražnjom nogom, a pijetao, što se od te buke probudio i razvedrio, vikne s grede:

- Kukuriku!

Razbojnik nadao u bijeg što su ga noge nosile; stiže svome harambaši te mu javi:

- Uh, u kući je neka strahovita vještica; dahnula u mene i svojim me dugim noktima iz-grebla; pred vratima čovjek; ubô me nožem u nogu; u dvorištu neka crna neman, osinu me kijačom; a na krovu sjedi sudac i viče: »Dovedite mi lupeža!« A ja pobjegao.

Otada se razbojnici više ne usudiše u kuću, a bremenskim se sviračima u njoj tako svidje, te više ne htjedoše iz nje.

Foto: screenshot Youtube

Izvor: knjiga

Foto: TV screenshoot

The post Bremenski gradski svirači appeared first on .

Bio neki siromašni seljak pa uvečer sjedio kod ognjišta i poticao vatru, dok mu žena prela. Jednom on reče ženi:

- Doista je žalosno što nemamo djece! Tako je tiho u nas, a u drugim kućama bučno i veselo.

- Da – potvrdi žena i uzdahne. – Da nam je smo jedno jedino, pa bilo maleno kao palac, bila bih zadovoljna; mi bismo ga voljeli svim srcem.

Žena naskoro nešto oboli i nakon sedam mjeseci rodi dijete, potpuno razvijeno, samo ne veće od palca.

- Eto, tako smo i željeli, pa neka bude naše drago dijete, – oboje će roditelja pa ga, onako malena, nazovu Palčićem.

Foto: screenshot Youtube

Hranili ga kako valja, no dijete ne rašćaše veće, nego osta kako je bilo u prvi čas; ali po očima mu se vidjelo, da je bistro, i naskoro se zaista pokaza, da je pametno i okretno.

Seljak se jednoga dana spremi u šumu da nasiječe drva i reče sam sebi:

- Htio bih da imam nekoga, tko bi mi dovezao kola.

- Hej, oče! – vikne Palčić. – Kola ću dovesti ja; ne brigaj se, stići će navrijeme u šumu!

- Kako će to biti? – nasmije se čovjek. – Pa ti si premalen da vodiš konja na uzdi.

- Ne smeta, oče, samo neka majka upregne, sjest ću konju u uho te ću mu dovikivati, kako treba da ide.

- Dobro – pristane otac. – Jedamput ćemo pokušati.

Foto: screenshot Youtube

Kad bijaše vrijeme, mati upregne konja i stavi Palčića konju u uho, a mališ mu stane vikati, kako valja ići:

- Ija, ija; io, vista! – I bilo je sve kako treba da bude, kao u kakva majstora, i kola su išla pravim putem u šumu.

Kad su kola bila na nekoj okuki, mališ vikne: – Lijevo, lijevo! – A u to prođu dva čovjeka.

- Pa šta je to? – reče jedan. – Voze kola i netko viče konju, a kočijaša nigdje.

- Nije tu nešto u redu – doda drugi. – Hajdemo za tim kolima, da vidimo, gdje će stati.

Kola vozahu pravo u šumu, točno na mjesto, gdje je otac sjekao drva. Kad je Palčić opazio oca, dovikne mu:

- Vidiš li, oče, da sam došao s kolima; daj me skini!

Otac prihvati konja lijevom rukom, a desnom iz njegova uha izvadi sinčića, koji veselo sjedne na slamku.

Foto: screenshot Youtube

Kad oba stranca opaziše Palčića, zabezeknuti ne znadoše šta da kažu. Jedan drugoga potegne na stranu pa će:

- Slušaj, taj bi nam mališ mogao donijeti sreću, kad bi ga u kakvu velikom gradu pokazivali za novac. Hajde da ga kupimo. – I pođu seljaku pa mu kažu:

- Prodaj nam mališa; u nas će mu biti dobro.

- Ne – odgovori otac. – To je moj ljubimac; ne bih ga dao ni za sve zlato na svijetu.

Kad je Palčić čuo o trgovini, popne se po naboru kaputa ocu na rame i šapne mu u uho:

- Daj me samo, oče; vratit ću se ja.

Otac ga za lijep novac proda onim ljudima.

- Gdje ćeš sjediti? – zapitaju ga.

- Ha, stavite me samo na obod svoga šešira; na njemu mogu tamo-amo šetati i promatrati okolicu, a neću pasti.

Foto: screenshot Youtube

Učine mu po volji. A kad se on oprosti sa svojim ocem, stranci se s njim udalje.

Išli su tako sve do mraka, i najednom će mališ:

- Skinite me, potreba mi je.

- Ostani samo gore – odgovori čovjek, na čijoj je glavi sjedio. – Ne smeta mi, i od pticâ mi katkad štogod padne na šešir.

- Ne! – usprotivi se Palčić. – I ja znam, šta se pristoji; samo me brže skinite.

Čovjek skine šešir i stavi mališa na njivu kraj puta, a on stane skakati i puzati među grudama, i nenadano se zavuče u mišju rupu.

- Laku noć, moja gospodo; idite vi kući bez mene, – dovikne im podrugljivo.

Foto: screenshot Youtube

Oni skoče i stanu štapovima bosti po mišjoj rupi, ali uzalud. Palčić se sve dublje uvlačio, i kako se već sasvim bilo smrklo, oni ljutito i prazne kese odu kući.

Kad je Palčić vidio da su otišli, iziđe iz podzemnoga hodnika. »Tako je opasno ići noću po njivi«, uzdahne on. »Ništa lakše nego slomiti vrat ili nogu!« Nasreću nađe puževu kućicu i pomisli: »Hvala Bogu, ovdje mogu bez straha provesti noć.« I sjedne u kućicu.

Upravo je htio usnuti, kadli čuje gdje prolaze dva čovjeka, od kojih jedan reče:

- Kako da samo udesimo, da bogatome župniku uzmemo novac i srebro?

- Mogao bih ti kazati – upadne Palčić.

- Šta je to? – plašljivo će lupež. – Čuo sam kako neko govori.

Kad njih dvojica stadoše, Palčić nastavi:

- Uzmite me sa sobom, pomoći ću vam.

- Pa gdje si?

- Tražite samo po tlu i pazite, odakle dolazi glas – upozori Palčić.

Napokon ga lupeži nađu i dignu uvis.

- Šta ćeš ti, kukavče, nama pomoći! – u čudu će oni.

- Vidite – upozori ih Palčić – ja ću se provući kroz željezne rešetke u župnikov stan i dati vam, što hoćete.

- Dobro – pristanu oni. – Da vidimo, šta umiješ.

Kad stigoše u župnikov dvor, zavuče se Palčić u izbu i stane u sav glas vikati:

- Želite li imati sve što je ovdje?

- Govori tiho, da se tko ne probudi – upozore ga lupeži.

No Palčić, kao da ih nije pravo razumio, stane opet vikati:

- Šta želite? Hoćete li sve što je ovdje?

Kad je to čula služavka, koja je spavala u susjednoj sobi, uspravi se u postelji i stane prisluškivati. Lupeži, međutim, pobjegnu od straha, ali se naskoro ohrabre i pomisle, da ih mališ samo draži, te se opet vrate.

- Sad ozbiljno na posao! – šapnu lupeži Palčiću. – I daj nam štogod.

Nato Palčić vikne opet u sav glas:

- Ta ja ću vam sve dati, samo pružite ruke ovamo unutra. Čuje to služavka, što prisluškivaše, skoči iz kreveta i dotetura u izbu. Lupeži pobjegnu i stanu trčati glavom bez obzira. Služavka, ne našavši ništa, otiđe da zapali svjetiljku. Palčić se, međutim, prokrade u štagalj, a nitko to ne opazi. Služavka, pošto pretraži sve zakutke, legne u postelju, uvjerena da je samo sanjala kraj otvorenih očiju i ušiju.

Palčić se dotle verao po travčicama sijena i našao prikladno mjestance za spavanje. Htjede počinuti, dok svane, a onda će opet k svojim roditeljima. No on morade još štošta doživjeti! Da, mnogo ima tuge i bijede u svijetu! Služavka ustala već u osvit da nahrani stolu. Prvo se svrnula u štagalj, da uzme naramak sijena, i to upravo tamo, gdje ležaše jadni Palčić. On spavaše tako tvrdo, te ništa ne osjeti, i ne probudi se, dok ne dospje kravi u usta, kojima ga zahvatila sa sijenom.

Foto: screenshot Youtube

- Bože moj, kako li sam samo dospio u stupicu! – uzdahne Palčić. Ali naskoro opazi, gdje je. Trebalo je paziti, da ne dođe među zube, da ga ne zgrizu i smrve, i napokon ipak morade zajedno sa sijenom kliznuti u želudac.

- U ovoj izbici nema prozora – nestrpljivo će Palčić. – Ni sunce ne dopire unutra, pa nema svijetla, – Uopće mu se taj stančić nije svidio, a što je najgore bilo, neprestance je dolazilo novo sijeno na vrata, te prostor postajaše sve manji. Napokon vikne od straha što je jače mogao:

- Nemojte mi više donositi hrane, nemojte mi više donositi!

Služavka je upravo muzla kravu, pa kad čuje viku, a nikoga vidjela nije, – a glas isti onaj, što ga je čula noću – preplaši se tako da sa svoje stoličice pane, te prolije mlijeko. Sva zbunjena otrči svome gospodaru i vikne:

- Bože moj, gospodine župniče, krava je progovorila.

- Ti nisi pri pameti – reče župnik. – No ipak pođe u staju da vidi šta je. Čim u nju uniđe, oču se Palčićev glas:

- Nemojte mi više donositi hrane, nemojte mi više donositi!

Sad se i sam župnik poboja uvjeren da je đavo ušao u kravu, te naloži da je ubiju. Pošto su je zaklali, bace želudac zajedno s Palčićem na smetljište. Palčić se teškom mukom proguravaše, pa kad upravo htjede pomoliti glavu, da i ziđe, evo ti opet nesreće. Dođe gladan vuk i ko jedan jedini zalogaj proguta čitav želudac. No Palčić se ne dade zastrašiti.

»Možda bi se s vukom dalo govoriti«, pomisli i dovikne mu iz utrobe:

- Dragi vuče, znam za tebe odličan obrok.

- Gdje se to može dobiti? – zapita vuk.

- U toj i u toj kući; treba da uđeš kroza žlijeb, i tamo ćeš naći kolača, sala i kobasicâ, koliko ti srce zaželi – odvrati Palčić i točno opiše kuću svoga oca.

Vuku nije trebalo dvaput reći. Provuče se kroza žlijeb u smočnicu i najede se da ne može bolje. Kad se nasitio, htjede izići, ali bijaše tako debeo, da više ne mogaše istim putem natrag. Palčić je s time i računao te stane u vukovoj utrobi strahovito galamiti: grajaše, vikaše iz svega grla.

- Hoćeš li šutjeti! – zareži vuk. – Probudit ćeš ljude.

- Ah, šta, ti si se najeo, zašto da se i ja ne razveselim – odsiječe mališ. I počne iznova vikati u sav glas.

Od te se vike napokon probude otac i mati, potrče do smočnice i zavire kroz pukotine. Kad opaze vuka gdje u smočnici gospodari, pođe čovjek po sjekiru, a žena mu po kosu.

- Ostani otraga! – reče muž ženi, kad stupiše u smočnicu. – Kad ga udarim, a on još ne bude mrtav, onda treba da i ti navališ i rasiječeš mu trbuh.

Kad Palčić ču glas svoga oca, poviče:

- Dragi oče, ja sam ovdje; evo me u vučjoj utrobi.

- Hvala Bogu, naše se drago dijete opet našlo – veselo će otac i reče ženi da kosu baci, kako ne bi Palčića ranila.

Zatim zamahne i svom snagom kresne vuka po glavi, te se zvijer sruši mrtva. Napokon razrežu vuku utrobu i izvade mališa.

Foto: screenshot Youtube

- Ah – reče otac – u kolikoj smo brizi bili zbog tebe!

- Da, oče, mnogo sam po svijetu bio; hvala Bogu što sam opet na čistu zraku!

- A gdje si ti to bio?

- Bio sam, oče, u mišjoj rupi, u kravljem trbuhu i u vučjoj utrobi; a sad ostajem kod vas.

- A mi te ni za što na svijetu više ne prodajemo – govorahu roditelji milujući i grleći Palčića. Dadoše mu da jede i pije, sašiju mu novu odjeću, jer se ona, koja bijaše na njemu, sva od puta otrcala.

Izvor: lektirici.weebly.com

Foto:screenshot s TVa

The post Palčić appeared first on .

Bilo usred zime; poput maska padale snježne pahuljice; kraj prozora s okvirom od crne ebanovine sjedila kraljica i šila, Pogledala kako sniježi, pa se u prst ubola, i tri kapi krvi pale u snijeg. Kako se rumenilo u bijelom snijegu lijepo isticalo, kraljica pomisli: »Da mi je dijete, bijelo kao snijeg, rumeno kao krv, a kose crne kao okviri od prozora!«

Naskoro poslije toga rodi kraljica kćerkicu, bijelu kao snijeg, rumenu kao krv, a kose crne kao ebanovina, i zato je nazvaše Snjeguljicom. Kad se dijete rodilo, umrije mu majka.

Nakon godinu dana kralj se oženi drugom ženom, koja je bila lijepa, ali ohola i obijesna; nije podnosila da bi je itko ljepotom nadmašio. Imala je čudesno ogledalo, pa kad bi stala preda nj i ogledala se, govorila bi:

- Zrcalo, zrcalo, prijatelju moj,

Tko je najljepši u zemlji svoj?

A ogledalo bi odgovorilo:

- Kraljice, vi ste najljepši, vi!

Foto: screenshot Youtube

Bila je zadovoljna, jer je znala, da ogledalo kazuje istinu.

Snjeguljica međutim rasla i svaki dan postajala ljepšom, pa u svojoj sedmoj godini bila lijepa kao vedar dan, ljepša i od same kraljice. Kad je kraljica opet zapitala ogledalo:

- Zrcalo, zrcalo, prijatelju moj,

Tko je najljepši u zemlji svoj?

ono joj odgovori:

Ovdje ste, kraljice, ljepši od svih

Ali Snjeguljica je ljepša nego vi!

Nato se kraljica uplaši i sva pozeleni od zavisti. Od toga dana zadrhtala bi od bijesa, kad bi vidjela Snjeguljicu; tako ju je mrzila. Zavist i oholost rasle u srcu njezinu sve više, te nije imala mira ni noću ni danju. Napokon zovne nekog lovca:

- Odnesi to dijete u šumu! – reče kraljica. – Neću da mi je više pred očima. Ubij ga, a za dokaz treba da mi doneseš jetru i pluća.

Foto: screenshot Youtube

Lovac posluša i odvede dijete, pa kad je trgnuo lovački nož, da Snjeguljici probode nedužno srce, djevojčica zaplače i zamoli ga:

- Ah, dragi lovče, ostavi me na životu, pobjeći ću u divlju šumu, i nigda se neću vratiti!

Kako je bila lijepa, lovac se smilovao:

- Bježi, dakle, jadno dijete! – reče on. »Ionako će te naskoro izjesti divlje zvijeri«, pomisli u sebi.

Kao da mu se svalio kamen sa srca, što nije trebalo da je ubije. A kako je upravo bila dotrčala mlada divlja svinja, zbode je, izvadi joj jetru i pluća i odnese kraljici kao znak, da je ubio djevojčicu. Kuhar ih morao skuhati u soli, a zla ih žena pojela, uvjerena da su od Snjeguljice.

Foto: screenshot Youtube

Jadno dijete bijaše u velikoj šumi potpuno samo i bojaše se tako, da sve lišće na drveću pogledavaše ne znajući, kako da se snađe. Stane trčati po šiljatu kamenju i po trnju, i dok tako bježaše, divlje zvijeri skakahu oko nje, ali joj ništa ne učiniše. Trčaše dokle god je noge nošahu, sve do večeri, i najednom opazi neku malu kućicu te uđe u nju da počine.

U kućici bijaše sve maleno, ali tako milovidno i čisto, da se ne može iskazati. Stajaše u njoj malen bijelim prostrt stolić, a na njemu sedam tanjurića; svaki tanjurić sa žličicom, zatim sedam nožića i viljuščica, te sedam vrčića. Uza zid bijaše poredano jedan pokraj drugoga sedam krevetića, bijelim plahtama pokrivenih.

Snjeguljica bijaše gladna i žedna, te sa svakoga tanjurića pojede malo variva, i usto kruha, a iz svakoga vrčića po kap vina; ne htjede uzeti sve s jednoga; umorna, nakon toga htjede leći u jednu od onih posteljica, no nijedna joj ne bijaše dosta prikladna; jedna bijaše preduga, druga prekratka, dok joj napokon sedma ne bi sasvim prema njezinoj veličini, te u nju legne, preporuči se Bogu i usne.

Kad se smrklo, dođoše gospodari kućice, i to sedam patuljaka, koji su u gori tražili i kopali zlato; zapale sedam svojih malih svjetiljaka, pa kad rasvijetliše kućicu, opaze, da je netko kod njih bio, jer nije sve bilo onako u redu, kako bjehu ostavili.

- Tko je sjedio na mojoj stoličici? – upita prvi.

- Tko je jeo iz moga tanjurića? – prozbori drugi.

- Tko je uzimao moga kruha? – pogleda treći.

- Tko je jeo moga variva? – nastavi četvrti.

- Tko je bockao mojom viljuškom? – začudi se peti.

- Tko je rezao mojim nožićem? – ljutne se šesti.

- Tko je pio iz moga vrčića? – završi sedmi.

Foto: screenshot Youtube

Zatim se prvi ogleda i opazi na svojoj posteljici jamicu i vikne:

- Tko je stao na moju posteljicu?

- I u mojoj je netko ležao! – stanu najednom svi vikati.

A kad je sedmi zavirio u svoju posteljicu, opazi Snjeguljicu gdje leži i spava; zovne i druge, da vide, i oni svi kriknu od začuđenja, uzmu svojih sedam svjetiljaka i osvijetle Snjeguljicu.

- O Bože, Bože! – svi će u jedan glas – kako li je lijepo ovo dijete! – Tako su se veselili, te je nisu htjeli probuditi, već je pustiše da spava. Sedmi patuljak spavaše kod svojih drugova, kod svakoga po jedan sat, i tako minu noć.

Ujutro se Snjeguljica probudi i, kad opazi sedam patuljaka, preplaši se. No oni bijahu prema njoj prijazni i zapitaju je:

- Kako se zoveš?

- Zovem se Snjeguljica – odgovori ona.

- Kako si došla u našu kuću? – radoznalo će patuljci.

Snjeguljica zatim pripovjedi kako ju je maćeha dala lovcu da je ubije, i kako ju je on ostavio na životu, i kako je onda trčala čitav dan, dok nije našla njihovu kućicu.

- Bi li htjela biti naša domaćica, da nam kuhaš, postelje rediš, pereš, šiješ, pleteš i da u svemu držiš red i čistoću, pa možeš ostati kod nas, i ništa ti neće manjkati? – navale da je pitaju patuljci.

- Hoću drage volje – odgovori Snjeguljica i ostane kod njih. Redila im je u kući.

Patuljci bi ujutro išli u goru, da traže zlato, a uvečer bi se vratili, i tada bi morala biti gotova večera.

Kako je djevojka po danu bila sama, patuljci su je upozoravali da bude oprezna.

- Čuvaj se svoje maćehe: ona će naskoro saznati, da si ovdje; ne puštaj nikoga u kuću.

Ali kraljica, uvjerena da je pojela Snjeguljičinu jetru i pluća, mišljaše, da je opet prva i najljepša, i stane pred ogledalo i zapita:

- Zrcalo, zrcalo, prijatelju moj,

Tko je najljepši u zemlji svoj?

Foto: screenshot Youtube

A zrcalo joj na to odgovori:

- Ovdje ste, kraljice, ljepši od svih,

Ali Snjeguljica iza brežuljaka

Kod sedam patuljaka

Tisuću je puta ljepša nego vi.

Kraljica se nemalo uplaši, jer je znala da ogledalo govori istinu, da ju je lovac prevario i da je Snjeguljica još živa. Stane opet razmišljati te razmišljati, kako da smakne Snjeguljicu; jer dok god nije bila uvjerena, da je najljepša u čitavoj zemlji, nije imala zbog zavisti mira. Pa kad je napokon smislila, oboji svoje lice i obuče se kao stara torbarka, da je nitko ne prepozna. Preobučena tako pođe preko sedam brežuljaka do sedam patuljaka, pokuca na vrata i vikne:

- Lijepe robe na prodaju! Snjeguljica proviri kroz prozor i rekne:

- Dobar dan, draga ženo, šta prodajete?

- Dobre robe, lijepe robe! – odvrati torbarka. – Pojasa u svim bojama! – I izvadi jedan pleten od šarene svile.

»Ovu čestitu ženu mogu pustiti u kuću«, pomisli Snjeguljica, otkračuna vrata i kupi lijepi pojas.

- Dijete moje – lukavo će stara – kako ti izgledaš! – Hajde da te lijepo opašem.

Snjeguljica ništa ne posumnja, stane pred nju i pusti da je opaše novim pojasom; ali stara je pasaše brzo i tako ju jako stezaše, da Snjeguljici nestade daha, i ona pade kao mrtva.

Foto: screenshot Youtube

- Dosad si bila najljepša – promrsi stara i jurne iz kuće.

Naskoro iza toga sedam patuljaka stignu kući na večeru; ali kako li se uplašiše, kad ugledaše kako njihova draga Snjeguljica leži na zemlji nepomično, kao da je mrtva. Dignu je, pa kad vidješe, da je prejako stegnuta, razrezu pojas, te ona opet počne polako disati i oživi. Kad patuljci čuše, šta se dogodilo, rekoše joj:

- Stara torbarka nije nitko drugi nego bezbožna kraljica; čuvaj se i ne puštaj nikoga unutra, dok nas nema kod tebe.

Kad je opaka žena došla kući, stane pred ogledalo i zapita:

- Zrcalo, zrcalo, prijatelju moj,

Tko je najljepši u zemlji svoj?

Zrcalo joj nato odgovori:

- Ovdje ste, kraljice, ljepši od svih

Ali Snjeguljica iza brežuljaka

Kod sedam patuljaka

Tisuću je puta ljepša nego vi!

Kad je kraljica to čula, strahovito se uzruja, jer uvidje, da je Snjeguljica opet oživjela.

»Ali sad ću nešto smisliti, što će te uništiti«, šapnu zlobno i s vještinom iskusne vještice načini otrovan češalj. Zatim se preobuče te se činjaše da je neka stara žena. I opet ode preko sedam brežuljaka do sedam patuljaka, pokuca na vrata i vikne:

- Dobre robe na prodaju!

Snjeguljica izviri i progovori:

- Idi samo, ne smijem nikoga pustiti unutra.

- Valjda smiješ pogledati progovori stara, izvadi otrovani češalj i pokaže ga.

Češalj se svidje djevojčici, te, luda, otvori vrata. Kad se pogodiše, stara će lukavo:

- Sada ću te jednom čestito počešljati.

Jadna Snjeguljica ne posumnja ništa i dopusti, da je stara počešlja; no čim češalj kroz kosu, kadli otrov počne djelovati i djevojka se onesvijesti.

Foto: screenshot Youtube

- Ti izrode od ljepote, sad si gotova – izusti zločesta žena i otiđe.

Srećom bijaše već blizu večer, pa se patuljci vratiše kući. I kad ugledaše kako Snjeguljica, kao mrtva, leži na zemlji, odmah pomisle na maćehu, stanu tražiti i nađu otrovani češalj, i čim ga izvukoše, opet se Snjeguljica osvijesti i ispripovjedi, šta se dogodilo. Patuljci je opet upozore, da bude na oprezu i da nikome ne otvara vrata.

Kraljica, došavši kući, stane pred ogledalo i zapita:

- Zrcalo, zrcalo, prijatelju moj,

Tko je najljepši u zemlji svoj?

A zrcalo joj odvrati:

- Ovdje ste, kraljice, ljepši od svih,

Ali Snjeguljica iza brežuljaka

Kod sedam patuljaka

Tisuću je puta ljepša nego vi!

Kad kraljica čuje gdje ogledalo tako govori, zadršće od bijesa i promrmlja:

- Snjeguljica mora umrijeti, makar me to života stajalo!

Zatim ode u sasvim tajnu izbu, u koju nitko nije imao pristupa, i tu načini otrovnu jabuku. Izvana jabuka bijaše vrlo lijepa, bijela s crvenim obrazima, takva da bi je svatko zaželio, kad bi je vidio, ali tko bi samo komadić progutao, morao bi umrijeti. Kad jabuka bješe gotova, namaze kraljica svoje lice, obuče se kao seljakinja i ode preko sedam brežuljaka do sedam patuljaka. Kad je pokucala na vrata, izviri Snjeguljica i vikne:

- Ne smijem nikoga pustiti unutra, patuljci su mi zabranili.

- Meni je pravo – odvrati seljakinja – no htjela bih se osloboditi ovih svojih jabuka. Evo ti jednu poklanjam.

- Ne – usprotivi se Snjeguljica; – ne smijem ništa uzeti.

- Zar se bojiš otrova? – lukavo će stara. – Evo, razrezat ću jabuku na dvije pole; crvena tebi, a bijela meni.

Foto: screenshot Youtube

Jabuka je bila izrađena tako vješto, da je samo crvena polovica bila otrovana. Snjeguljica radoznalo promatraše lijepu jabuku, pa kad vidje, da je seljakinja okusi, ne mogaše odoljeti, pruži ruku i uzme otrovnu polovicu. No čim je poče gristi, sruši se mrtva na zemlju. Kraljica je pogleda strahovitim pogledom i napokon progovori đavolski se cerekajući:

- Bijela kao snijeg, crvena kao krv, crna kao ebanovina. Sada te više patuljci neće probuditi – završi zlobno i otiđe.

Došavši kući, stane pred ogledalo i zapita:

- Zrcalo, zrcalo, prijatelju moj,

Tko je najljepši u zemlji svoj?

Napokon odgovori ogledalo:

- Kraljice, vi ste najljepši, vi!

Sad joj se zavidno srce smirilo, ukoliko se zavidno srce može smiriti.

Patuljčići uvečer dođu kući i nađu Snjeguljicu gdje leži na zemlji; više ne disaše, bijaše mrtva. Dignu je i pretraže, ne bi li našli što otrovno, raskopčaju je i počešljaju, operu vodom i vinom, ah ništa ne pomože; drago dijete bješe mrtvo i – mrtvo. Patuljci je polože na odar i sva sedmorica sjednu oko nje te je stanu oplakivati; tri je dana oplakivahu. Napokon je htjedoše zakopati, ali ona naizgled bijaše zdrava i krepka kao živa, obraza još crvenih.

- Ne možemo je u crnu zemlju zakopati – zaključe konačno patuljci pa načine proziran lijes od stakla, da se moglo u nj vidjeti sa svih strana, polože je u taj lijes i zlatnim pismenima ispišu njezino ime i to, da je bila kraljevska kći. Zatim izlože lijes na brdu, a jedan ih ostane kod njega da stražari. Dolažahu i životinje, da je oplakuju, najprije sova, zatim gavran, napokon golubica.

Snjeguljica mnogo, mnogo vremena ležala u lijesu, nije trunula, već se činjaše da spava: još bijaše bijela kao snijeg, crvena kao krv, a kose crne kao ebanovina.

Jednoga dana naiđe kroza šumu neki kraljević i htjede da noći kod patuljaka. Opazi on na brdu lijes i u njemu lijepu Snjeguljicu te, pročitav što je na lijesu stajalo zlatnim slovima napisano, obrati se patuljcima i reče:

- Dajte mi lijes, dat ću vam što god hoćete.

- Ne damo ga ni za sve blago na svijetu.

- Poklonite mi ga, jer ne bih mogao živjeti, a da ne gledam Snjeguljice; voljet ću je i poštivati kao svoje najmilije.

Foto: screenshot Youtube

Nato se patuljci smilovaše i dadoše mu lijes. Tada kraljević zapovjedi svojim slugama da ga odnesu na ramenima. Pritom se spotakoše o grm pa se lijes potrese te Snjeguljici ispadne zalogaj, koji joj je bio zapeo u grlu – i ona otvori oči, digne pokrov, uspravi se i oživi.

- Ah, Bože, gdje sam? – uzdahne.

- Kod mene si – odvrati kraljević radosno; – volim te više od svega na svijetu; hajde sa mnom u dvore oca moga i budi mi žena!

Snjeguljica mu se preda i pođe s njime; svadba im bijaše raskošna i divna. Na tu svadbu bi pozvana i Snjeguljičina bezbožna maćeha. Kad je maćeha obukla prekrasne haljine, stupi pred ogledalo i zapita:

- Zrcalo, zrcalo, prijatelju moj,

Tko je najljepši u zemlji svoj?

A zrcalo joj odgovori:

- Ovdje ste, kraljice, ljepši od svih,

Ali Snjeguljica je ljepša nego vi.

Nato ta zločesta žena opsuje nešto ružno, i spopane je takva tjeskoba, da ne znade, šta će. Prvo ne htjede na svadbu; ali kako bijaše radoznala, ipak ode da vidi mladu kraljicu. Čim stupi u dvoranu, prepozna Snjeguljicu i od silnoga straha bude kao skamenjena. Ali već joj u dvoranu kliještima donesoše usijane željezne papuče, staviše ih pred nju i ona morade u njima plesati, sve dok mrtva ne pade na zemlju.

Izvor: lektirici.weebly.com

Foto: TV screenshoot

The post Snjeguljica i sedam patuljaka appeared first on .

Živjeli nekoć kralj i kraljica te iz dana u dan govorili: »Ah, da nam je dijete!« Ali im se želja nije ispunjala. Jednom se kraljica kupala, kadli iz vode iziđe žaba i progovori:

- Tvoja će se želja ispuniti; prije nego što prođe godina dana, rodit ćeš kćer.

Što žaba prorekla, to se obistinilo. Kraljica rodila žensko dijete, tako lijepo, da kralju ne bijaše druge, već prirediti veliku svečanost, na koju nije pozvao samo rođake, prijatelje i znance, nego i gatalice, da budu prema djetetu prijazne i dobre. Svega ih bijaše trinaest u njegovu kraljevstvu; kako imaše samo dvanaest zlatnih tanjura, s kojih je trebalo da jedu, morade jedna ostati kod kuće.

Svečanost bila vrlo raskošna; a kad se primakla kraju, gatalice obdariše dijete svojim divnim darovima: jedna krepošću, druga ljepotom, treća bogatstvom i svime ostalim, što se na svijetu može poželjeti. Kad njih jedanaest izrekoše svoje proroštvo, evo ti iznenada trinaeste. Ona se htjede osvetiti, što je nisu pozvali; ne pozdravivši i ne pogledavši nikoga, vikne:

- Kraljevska će se kći u svojoj petnaestoj godini ubosti vretenom i umrijet će. – Ne rekavši više ni riječi, okrene se i ode iz dvorane.

Svi se prestraše. Nato istupi dvanaesta, što je još imala da kaže svoje proroštvo, ali više nije mogla ukinuti onih opakih riječi, već ih samo ublažiti, pa reče:

- Ipak to neće biti smrt: stoljetnim će snom usnuti kraljevska kći.

Da spasi svoje drago dijete od nesreće, naredio kralj da se sva vretena u državi spale. No proroštva se ispunila: djevojka bude neobično lijepa, kreposna, prijazna i razumna te ju je svatko morao zavoljeti, čim bi je vidio.

Dogodi se, te upravo na dan kad je djevojka navršila petnaestu godinu ne bi ni kralja ni kraljice kod kuće: kraljevna na dvorima ostala sasvim sama. Tumarala tako tamo-amo po dvorima, zavirivala u izbe i odaje, i napokon došla do nekoga starog tornja. Uspela se po zavojitim stepenicama i dospjela do nekih malih vrata. U ključanici bio zarđao ključ; kako ga okrenu, vrata se otvoriše, a kad unutra, a to u izbici sjedi stara žena s vretenom u ruci i marljivo prede kudjelju.

- Dobar dan, stara majčice – pozdravi je kraljevska kći. – Šta radiš ovdje?

- Predem – odgovori starica i kimnu glavom.

- Šta je to, što tako veselo skače? – zapita djevojka pa uze vreteno, da prede. No čim ga dodirnu, ispuni se čarobno proroštvo; kraljevna se ubode u prst. U tili čas pade u postelju, koja tu stajaše, i zaspa dubokim snom.

Taj se san proširi na čitav dvor. Usnuše kralj i kraljica, koji upravo bijahu stigli kući i ušli u dvoranu; usnuše i svi dvorjanici, zaspaše i konji u štali, psi u dvorištu, golubovi na krovu, muhe na zidu… I vatra, što plamsaše na ognjištu, utinja i zaspa: pečenka prestade da cvrči, usnu i kuhar: pustio momka, kojega je zbog nemara htio za kosu ščepati. I vjetar utihnu, te na drveću pred dvorima ni listić više ne zatitra.

Oko dvora porasla trnova živica, pa se iz godine u godinu sve više dizala, i napokon opkolila čitave dvore i uzrasla preko njih, te se ništa više nije vidjelo, ni sama zastava na krovu. Po čitavoj zemlji kolala priča kako tamo spava lijepa Ružica – tako je nazivahu. Od vremena do vremena dolazili kraljevići, i htjeli kroza živicu u dvore prodrijeti, ali nisu uspijevali. Kao da imaše ruke, trnje se čvrsto držalo; mladići bi za nj zapinjali, ne mogli se više otkinuti i jadnici ginuli.

Nakon mnogo, mnogo godina opet dođe neki kraljević u onu zemlju i ču gdje neki starac pripovijeda o trnovoj živici, iza koje stoje dvori; u njima već stotinu godina spava kraljevska kći, po imenu Ružica, a s njome kralj i kraljica i sve, što bješe živo na dvorima. Osim toga doznao kraljević od svoga djeda kako su mnogi kraljevići pokušali prodrijeti kroz trnovu živicu, ali za nju zapeli i nevoljno poginuli.

- Ne bojim se – odlučno će mladić, pošto je čuo priču o začaranim dvorima. – Idem tamo, da vidim lijepu Ružicu. – Premda ga je dobri starina odvraćao, kraljević ga ne htjede poslušati.

Međutim sto godina već prošlo pa došao i dan, kad se Ružica imala probuditi. Kad se kraljević približio trnovoj živici, bili to sve sami veliki lijepi cvjetovi; cvjetovi se razmakli i pustili ga zdrava i živa unutra, a zatim se iza njega zatvorili i bili opet prava živica. U dvorištu nađe konje i šarene lovačke pse gdje spavaju; na krovu vidje golubice s glavicama pod krilom. Kad uđe u kuću, a to muhe još spavaju na zidu, u kuhinji kuhar drži ruku, kao da hoće dohvatiti momka, a djevojka sjedi pred crnom kokoši, kao da će je perušati.

Zatim pođe dalje i vidje gdje u dvorani svi dvorjanici spavaju, a gore pred prijestoljem leže kralj i kraljica. Kud god zađe, svuda tiho, te mogaše čuti svoj dah; napokon dođe do tornja i otvori vrata od izbice, u kojoj spavaše Ružica. Kraljevna ležaše, a bijaše tako lijepa, da kraljević ne mogaše sa nje očiju skinuti; on se sagne te je poljubi. U taj čas Ružica otvori oči, razbudi se i prijazno ga pogleda. Zatim siđu s tornja, a tad se probude kralj i kraljica i svi dvorjanici: gledahu jedno drugoga, ne razabirući se od čuđenja.

Probudili se i konji u staji te se stali otresati; i lovački psi skakali i mahali repovima; golubovi na krovu izvukli glavice ispod krila, stali se ogledati i odletjeli u polje; oživjele i muhe na zidu; razbudila se vatra u kuhinji, stala plamtjeti i kuhati jelo; pečenka opet zacvrčila, kuhar udario momka te ovaj vrisnuo, a sluškinja operušala kokoš. Napokon proslavili svadbu, raskošnu i sjajnu, te kraljević poživio s Ružicom zadovoljno sve do smrti.

Izvor: lektirici.weebly.com

The post Trnoružica appeared first on .

Bila jednom mala draga djevojčica, koju bi svatko zavolio, čim bi je ugledao, a njezina ju baka voljela tako, da nije znala kako da djetetu ugodi. Jednom joj poklonila kapicu od crvena baršuna, što je djevojčici tako dobro pristajala, da drugo i nije htjela nositi; po toj je kapici prozvali Crvenkapicom.

Jednoga joj dana reče mati:

- Hajde, Crvenkapice, evo ti kolača i boca vina, pa odnesi baki, da se malo okrijepi; bolesna je i slaba. Pođi što prije, dok nije pripeklo; kad budeš vani, idi što ljepše i ne skreći s puta; možeš pasti i razbiti bocu, pa baka neće ništa imati. Kad joj dođeš u sobu, ne zaboravi joj zaželjeti »dobro jutro«; nemoj zavirivati naokolo po kutovima.

Foto: screenshot Youtube

- Sve ću izvršiti kako treba – odgovori Crvenkapica i pruži majci ruku.

Bakina kuća bila izvan sela, u šumi, pola sata daleko. Kad je Crvenkapica došla u šumu, srela je vuka. Nije znala kako je to zla životinja pa se nije ni bojala.

- Dobar dan, Crvenkapice! – pozdravi je vuk.

- Dobar dan, vuče – uzvrati ona.

- Kamo tako rano, Crvenkapice?

- Idem baki.

- A što to nosiš pod pregačom?

- Kolača i vina; jučer smo pekli; neka se baka malo okrijepi.

- A gdje stanuje tvoja baka, Crvenkapice?

Foto: screenshot Youtube

- Oko četvrt sata dalje u šumi, ispod tri velika hrasta; tamo joj je kućica za ljeskovom živicom; bit će da znaš – objasni Crvenkapica.

»Mlado nježno stvorenje; doista mastan zalogaj, prijat će ti još bolje od stare. Treba da lukavo udesiš, pa da obje ščepaš« – mišljaše vuk idući pokraj Crvenkapice, pa će onda glasno:

- Crvenkapice, lijepa li cvijeća naokolo; zašto se malo ne ogledaš? Čini mi se da ti uopće ne čuješ kako ptice lijepo pjevaju. Ideš nekako sama za sebe kao da ćeš u školu, a tako je veselo ovdje u šumi.

Crvenkapica pogleda naokolo, pa kad vidje kako sunčane zrake kroz drveće tamo amo poigravaju i svuda krasno cvijeće, pomisli: »Ako baki donesem kitu cvijeća, obradovat će se; još je rano, doći ću navrijeme«. I skrene s puta i potrči u šumu da nabere cvijeća. Kad bi koji cvijet ubrala, trčala bi dalje misleći da tamo ima još ljepšega i tako je išla sve dublje i dublje u šumu.

Vuk, međutim, otiđe pravo do bakine kućice i pokuca na vrata.

Foto: screenshot Youtube

- Tko to kuca – upita baka.

- Crvenkapica; donijela ti kolača i vina, daj otvori.

- Pritisni samo kvaku – oglasi se baka. – Preslaba sam, ne mogu ustati.

Vuk pritisne kvaku, vrata se otvore i on pođe ravno k postelji te proždre baku. Zatim obuče njezine haljine, namakne njezinu kapu na glavu, legne u njezinu postelju i povuče zavjese.

Crvenkapica trčala za cvijećem, pa kad ga bijaše nabrala već toliko da više ne mogaše držati u ruci, sjeti se bake i pohiti k njoj. Začudila se što su vrata otvorena, a kad uđe u sobu, učini joj se neobično te pomisli: »Bože moj, kako mi je danas tjeskobno pri srcu, a inače tako volim biti kod bake!« Uzdahnu, pa će glasno:

- Dobro jutro! – Ali ne dobi odgovora. Zatim priđe k postelji, razvuče zavjese, i gle: u njoj baka, kapu navukla na lice, sva je čudnovata.

- Ej, bakice, kolike li su ti uši!

- Da te bolje čujem.

- Ej, bakice, kolike li su ti oči!

- Da te bolje vidim.

Foto: screenshot Youtube

- Ej, bakice, kolike li su ti ruke!

- Da te bolje dohvatim.

- Ali, bakice, čemu ti ta strahovita gubica?

- Da te bolje proždrem! – vikne vuk: skoči iz postelje i proguta jadnu Crvenkapicu.

Kad je vuk utišao pohlepu, opet legne u postelju, zaspi i suviše glasno zahrče. Pokraj kuće prolazio lovac i mislio: »Kako li ova stara žena hrče! Treba vidjeti, šta joj je.« Uđe u sobu, a kad priđe k postelji spazi vuka.

- Ovdje si mi zar, stari grešniče, odavna te tražim! – usklikne lovac, i već htjede puškom ciljati, kadli se prisjeti, da vuk nije možda progutao baku, pa bi se mogla još spasiti. Stoga ne odapne, već uzme škarice pa stane vuku parati trbuh. Nekoliko puta zareže i opazi kako se zasja crvena kapica; zareže on još nekoliko puta, i djevojka iskoči iz vučje utrobe.

Foto: screenshot Youtube

- Ah, kako sam se uplašila! – veselo će Crvenkapica. – Kako li bijaše tamno unutra!

Nato iziđe i stara baka, još živa; jedva disaše. Crvenkapica donese kamenja, njime natrpaju vuka, pa kad je ovaj htio pobjeći, pritisnu ga kamenje tako te pade mrtav.

Sve troje bijaše zadovoljno. Lovac oderao s vuka krzno i otišao kući; baka uživala u kolačima, pila vino, što ga je donijela Crvenkapica, i opet se oporavila, a Crvenkapica umovala: »Ne smiješ nikad više sama skrenuti s puta i trčati u šumu, kada ti majka zabrani.«

Izvor: lektirici.weebly.com

The post Crvenkapica appeared first on .

Oboljela žena nekoga bogatoga čovjeka, pa kad je osjetila da joj se približava smrt, pozvala svoju jedinicu kćer k postelji te joj rekla:

- Drago dijete, budi čedna i dobra, pa će ti uvijek dobro biti; ja ću s neba gledati na tebe i bit ću uza te. – To rekavši zaklopila mati oči i umrla.

Djevojka svaki dan išla na majčin grob i plakala, bila čedna i dobra. Kad je došla zima, pokrije snijeg bijelom plahticom majčin grob, pa kad ju je u proljeće sunce opet skinulo, oženio se otac drugom ženom.

Druga je žena dovela u kuću dvije kćeri, naoko lijepe i bijele, ali ružne i crne u srcu. Dođe mučno vrijeme za pastorku.

- Zar će ova glupa guska sjediti s nama u sobi! Tko hoće krušac jesti, treba da ga i zasluži; van sa služavkom! – navale sestre, uzmu joj njezine lijepe haljine, obuku joj stari sivi haljetak i dadu drvene cipele.

- Gle ohole kneginje, kako se dotjerala! – rugale joj se one pa je u kuhinju otjerale.

U kuhinji je morala od jutra do mraka raditi teške poslove: rano u zoru ustajati, vodu nositi, vatru ložiti, kuhati i prati. Osim toga, polusestre joj zadavale svakojakih jada, izrugivale je, sipale bi grašak i leću u pepeo, a njoj valjalo sjediti i trijebiti. Kad bi uvečer klonula od rada, morala bi leći u pepeo kraj ognjišta, jer ne imaše postelje. Kako je zbog toga uvijek bila prašna i prljava, nazvaše je Pepeljugom.

Jednoga se dana otac spremaše na sajam; zapita obje pastorke, šta da im donese.

- Lijepih haljina – odgovori jedna.

- Bisera i dragog kamenja – reče druga.

- A šta ćeš ti, Pepeljugo? – zapita otac.

- Otkinite, oče, prvu grančicu, što vam dodirne šešir, kad se budete vraćali; nju mi donesite.

Otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisera i dragog kamenja, a kad je vraćajući se kući jahao kroz šumarak, okrzne ga ljeskova grančica i zbaci mu šešir. On otkine grančicu i ponese je sa sobom. Kad je stigao kući, dade pastorkama, što su zaželjele, a Pepeljugi ljeskovu grančicu. Pepeljuga mu zahvali, otiđe na majčin grob i zasadi grančicu, a pri tom je toliko plakala, da ju je suzama zalila. Grančica je rasla i u lijepo se drvce razrasla.

Pepeljuga je svaki dan triput išla na grob, plakala i molila, i svaki bi put sjela bijela ptičica na drvce, pa kad bi imala kakvu želju, dobacila bi joj ptičica baš ono, što je Pepeljuga upravo željela.

Jednoga dana kralj priredi svečanost, i na nju biše pozvane sve ljepše djevojke kraljevstva: trebalo je da njegov sin sebi izabere zaručnicu. Kad su obje sestre čule, da će i one ondje biti, veoma se obraduju, zovnu Pepeljugu i narede joj:

- Počešljaj nas, očisti nam cipele i pričvrsti kopče; mi ćemo u kraljevske dvore na svadbu.

Pepeljuga posluša; gorko je plakala: ta i ona bi rado na ples, pa stoga zamoli maćehu, da je pusti.

- Čuješ li, Pepeljugo, kako ćeš na svadbu tako prašna i prljava? Nemaš ni haljine ni cipelâ, a htjela bi plesati!

No kako je Pepeljuga sveudilj molila, pristade maćeha i reče:

- Evo sam ti sasula u pepeo zdjelu leće, pa ako je za dva sata otrijebiš, možeš s nama zajedno.

Djevojka iziđe na stražnja vrata u vrt i vikne:

- Oj vi pitome golubice, vi grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti:

Dobre u lončić,
Loše u želučić!

Nato kroz kuhinjski prozor doletješe dvije bijele golubice, pa grlice i napokon dolepršaše sve ptičice pod nebom te se skupiše oko pepela. Golubice klimahu glavicama i kljuckahu: kljuc, kljuc, kljuc, a nato i druge počnu: kljuc, kljuc, kljuc, te sva dobra zrnašca otrijebe u zdjelu. Nije prošao ni cio sat, a one već bile gotove, pa odletjele.

Djevojka odnese zdjelu maćehi; sva radosna mišljaše, da će smjeti na svadbu. No maćeha se usprotivi:

- Ne, Pepeljugo; nemaš haljine i ne znaš plesati; samo će te ismijavati.

Kad je djevojka stala plakati, opet će maćeha:

- Ako mi otrijebiš iz pepela dvije pune zdjele leće za jedan sat, onda možeš ići. – A u sebi pomisli: »To neće moći nikako.«

Kad je maćeha sasula dvije zdjele leće u pepeo, iziđe djevojka na stražnja vrata u vrt i zovne:

- Oj vi pitome golubice, vi grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti:

Dobre u lončić,
Loše u želučić!

Nato kroz kuhinjski prozor doletješe dvije bijele golubice, zatim grlice, i napokon dolepršaše sve ptičice pod nebom te se skupiše oko pepela. Golubice klimahu glavicama i kljuckahu: kljuc, kljuc, kljuc, a nato i druge počnu: kljuc, kljuc, kljuc, te sva dobra zrnašca otrijebe u zdjelu. Prije nego što je prošlo pol sata, bile one gotove, pa odletjele. Djevojka odnese zdjelu maćehi; mislila je sva radosna, da će smjeti na svadbu. No maćeha se usprotivi:

- Ništa ti ne pomaže; nećeš s nama, jer nemaš haljine i ne znaš plesati; mi bismo se tebe morale stidjeti. – Okrene joj leđa i pohiti sa svojim gizdavim kćerima na svadbu.

Kad nikoga više ne bijaše kod kuće, otiđe Pepeljuga na grob svoje majke pod ljeskovo drvce i vikne:

Milo drvce, tresi grane:
Zlato, srebro saspi na me!

Nato joj ptica baci zlatnu i srebrnu odjeću te svilom i srebrom izvezene cipelice. Pepeljuga brže bolje obuče odjeću i pođe na svadbu. Njezine je polusestre i maćeha ne prepoznaše, već mišljahu, da je neka kraljevska kći – tako bijaše lijepa, tako u zlato odjevena. Na Pepeljugu i ne pomišljahu, uvjerene da sjedi kod kuće sva prljava i trijebi leću iz pepela. Kraljević priđe k njoj, uzme je za ruku i stane plesati, i to samo s njome; nikako je ne puštaše iz ruke, a kad bi tkogod došao po nju, rekao bi:

- Ovo je moja plesačica.

Pepeljuga plesaše do večeri, a onda pođe kući. No kraljević htjede znati, čija je ta lijepa djevojka, te joj reče:

- Hoću da te pratim.

No ona mu pobjegne i sakrije se u golubinjak. Kraljević je međutim čekao, dok nije došao otac; njemu kaza, da je u golubinjak ušla neka neznana djevojka. Stari pomisli, da nije možda Pepeljuga, pa kad mu donesoše sjekiru i trnokop, razbi golubinjak, ali nikoga ne nađe. Uđoše u kuću, a kad tamo: Pepeljuga u svome prljavom haljetku leži sva u pepelu kraj mutne petruljače, što gori u dimnjaku. Pepeljuga je naime brže skočila otraga iz golubinjaka i otrčala k ljeskovu drvcetu; tu je svukla i na grob stavila lijepu odjeću, koju je ptica opet odnijela, a onda je u svom sivom haljetku sjela kraj pepela.

Kad se drugi dan svečanost nastavila i roditelji već s djevojkama otišli, ode i Pepeljuga k ljeskovu drvcetu te progovori:

Milo drvce, stresi grane:
Zlato, srebro saspi na me!

Ptica joj baci odjeću još gizdaviju od prijašnje, pa kad je u njoj banula na svadbu, sve se zadivi njezinoj ljepoti. Kraljević je čekao, dokle god nije došla; uzeo je za ruku i plesao samo s njome. Kad bi drugi htjeli s njome plesati, rekao bi:

- Ovo je moja plesačica.

Podvečer se Pepeljuga spremi kući, a kraljević pođe za njom, da vidi, u koju će kuću. No ona mu pobježe iza kuće u vrt, gdje su na lijepu veliku stablu visjele prekrasne kruške; Pepeljuga se okretno poput vjeverice popne među grane, te kraljević ne znade, kamo je iščezla. Čekaše on, dok dođe otac, pa mu reče:

- One je neznane djevojke nestalo; mislim, da se popela na krušku.

Otac pomisli, da nije možda Pepeljuga; zatraži sjekiru, posiječe krušku, ali ne bijaše nikoga. Kad oni u kuhinju, Pepeljuga sva u pepelu kao uvijek. Ona je naime s druge strane sišla s kruške, predala lijepu odjeću ptici na ljeskovu drvcetu i opet obukla svoj sivi haljetak.

Kad su i treći dan roditelji s polusestrama otišli, Pepeljuga opet pođe k svojoj majci na grob i reče drvcetu:

Milo drvce, stresi grane:
Zlato, srebro saspi na me!

Sada joj ptica baci tako krasnu i sjajnu odjeću, kakve još nije imala, i cipelice od suhoga zlata. Kad je u toj odjeći došla na svečanost, gosti zanijemili od udivljenja. Kraljević je s njome plesao sasvim sam. Kad god bi je tko pozvao, da s njome pleše, kraljević bi rekao:

- Ovo je moja plesačica.

Podvečer se Pepeljuga spremaše kući i kraljević je htjede pratiti; no ona mu i opet tako brzo pobježe, te je nije mogao stići. Kraljević se zato posluži varkom; naredi da se stepenice namažu smolom, pa kad je Pepeljuga potrčala kući, lijeva joj se cipelica prilijepi i ostane. Kraljević je digne: bijaše malena i dražesna, sasvim od zlata.

Drugo jutro pođe s cipelicom k Pepeljuginu ocu, pa mu reče:

- Nijedna druga ne može postati moja žena doli one, kojoj pristaje ova zlatna cipelica.

Obje se sestre obradovaše, jer su imale lijepe noge. Najstarija uzme cipelicu i pođe u sobu, da je obuje; pri tom joj pomagaše majka. Kako cipelica bijaše premalena, te joj nožni palac ne mogaše unutra, dade joj mati nož i reče:

- Odreži palac; budeš li kraljica, nećeš morati da ideš pješice.

Djevojka odreže palac, utisne nogu u cipelicu, stisne zube od boli i iziđe pred kraljevića, a on je uzme kao zaručnicu na konja i odjaše.

Moradoše proći pokraj groba, gdje su, na ljeskovu drvcetu, sjedile dvije golubice; one viknu u jedan glas:

- Gukni, gukni, o golube,
Krv, gle, curi iz cipele:
Cipela joj premalena,
Zaručnice prave nema,
Kod kuće još ona drijema.

Kraljević pogleda na njezinu nogu i opazi, kako je krv procurila; okrene s konjem natrag, dopremi krivu zaručnicu kući i reče, da nije prava i da druga sestra obuje cipelu. Druga uđe u sobu i prsti joj nasreću uđu u cipelicu, samo joj peta bijaše prevelika. Nato joj mati dade nož i reče:

- Odsijeci komadić pete; budeš li kraljica, nećeš morati da ideš pješice.

Djevojka odsiječe komadić, utisne nogu u cipelicu, stisne zube od boli i iziđe pred kraljevića, a on je uzme kao svoju zaručnicu na konja i odjaše.

Kad su prolazili pokraj ljeskova drvceta, na njemu su sjedile dvije golubice; one viknu u jedan glas:

- Gukni, gukni, o golube,
Krv, gle, curi iz cipele:
Cipela joj premalena,
Zaručnice prave nema,
Kod kuće još ona drijema.

Kraljević pogleda na njezinu nogu i opazi, kako je krv projurila i kako se po bijeloj čarapi razlijeva rumenilo; okrene s konjem natrag i otpremi krivu zaručnicu kući.

- Ni ova nije prava! – ljutito će kraljević. – Nemate li druge kćeri?

- Ne – odgovori otac. – Još ima Pepeljuga, siroče od moje pokojne žene; ali ona ne može biti zaručnica.

Kad je kraljević zatražio, da mu i nju pošalju, upadne maćeha zlobno:

- Ne; sva je prljava, ne smije se pokazati.

No kraljević je svakako želio da je vidi, i Pepeljugu moradoše pozvati. Ona prvo umije ruke i lice, pođe kraljeviću i pokloni mu se. Kraljević joj dade zlatnu cipelicu, a ona sjedne na klupicu, izvuče nogu iz teške drvene cipele i stavi je u zlatnu: stajaše joj kao salivena. Kad je ustala i kraljević joj pogledao u lice, prepozna lijepu djevojku, što je s njime plesala i viknu.

- Ovo je prava zaručnica!

Maćeha se i obje polusestre uplaše i poblijede od bijesa. A kraljević se vine s Pepeljugom na konja i odjaše. Kad su prolazili pokraj ljeskova stabalca, kliknu dvije bijele golubice u jedan glas:

- Gukni, gukni, o golube,
Krv ne curi iz cipele:
Cipele joj lijepo stoje,
Zaručnica prava to je.

Kliknuvši slete sa drveta i sjednu Pepeljugi na ramena, jedna s lijeve, druga s desne strane, i tako ostanu.

Kad je trebalo slaviti svadbu, dođoše neiskrene polusestre, da se dodvore i da s Pepeljugom sreću dijele. Kad su zaručnici pošli u crkvu, bila je najstarija sestra s desne, a najmlađa s lijeve strane, i golubice iskljuju svakoj po jedno oko. A kad su izlazili iz crkve, bila je najstarija s lijeve, a najmlađa s desne strane; i golubice iskljuju svakoj drugo oko. I tako za svoju zlobu i neiskrenost biše kažnjene sljepoćom za čitav život.

Izvor: lektirici.weebly.com

The post Pepeljuga appeared first on .