Trnoružica

Trnoružica

Živjeli nekoć kralj i kraljica te iz dana u dan govorili: »Ah, da nam je dijete!« Ali im se želja nije ispunjala. Jednom se kraljica kupala, kadli iz vode iziđe žaba i progovori:

- Tvoja će se želja ispuniti; prije nego što prođe godina dana, rodit ćeš kćer.

Što žaba prorekla, to se obistinilo. Kraljica rodila žensko dijete, tako lijepo, da kralju ne bijaše druge, već prirediti veliku svečanost, na koju nije pozvao samo rođake, prijatelje i znance, nego i gatalice, da budu prema djetetu prijazne i dobre. Svega ih bijaše trinaest u njegovu kraljevstvu; kako imaše samo dvanaest zlatnih tanjura, s kojih je trebalo da jedu, morade jedna ostati kod kuće.

Svečanost bila vrlo raskošna; a kad se primakla kraju, gatalice obdariše dijete svojim divnim darovima: jedna krepošću, druga ljepotom, treća bogatstvom i svime ostalim, što se na svijetu može poželjeti. Kad njih jedanaest izrekoše svoje proroštvo, evo ti iznenada trinaeste. Ona se htjede osvetiti, što je nisu pozvali; ne pozdravivši i ne pogledavši nikoga, vikne:

- Kraljevska će se kći u svojoj petnaestoj godini ubosti vretenom i umrijet će. – Ne rekavši više ni riječi, okrene se i ode iz dvorane.

Svi se prestraše. Nato istupi dvanaesta, što je još imala da kaže svoje proroštvo, ali više nije mogla ukinuti onih opakih riječi, već ih samo ublažiti, pa reče:

- Ipak to neće biti smrt: stoljetnim će snom usnuti kraljevska kći.

Da spasi svoje drago dijete od nesreće, naredio kralj da se sva vretena u državi spale. No proroštva se ispunila: djevojka bude neobično lijepa, kreposna, prijazna i razumna te ju je svatko morao zavoljeti, čim bi je vidio.

Dogodi se, te upravo na dan kad je djevojka navršila petnaestu godinu ne bi ni kralja ni kraljice kod kuće: kraljevna na dvorima ostala sasvim sama. Tumarala tako tamo-amo po dvorima, zavirivala u izbe i odaje, i napokon došla do nekoga starog tornja. Uspela se po zavojitim stepenicama i dospjela do nekih malih vrata. U ključanici bio zarđao ključ; kako ga okrenu, vrata se otvoriše, a kad unutra, a to u izbici sjedi stara žena s vretenom u ruci i marljivo prede kudjelju.

- Dobar dan, stara majčice – pozdravi je kraljevska kći. – Šta radiš ovdje?

- Predem – odgovori starica i kimnu glavom.

- Šta je to, što tako veselo skače? – zapita djevojka pa uze vreteno, da prede. No čim ga dodirnu, ispuni se čarobno proroštvo; kraljevna se ubode u prst. U tili čas pade u postelju, koja tu stajaše, i zaspa dubokim snom.

Taj se san proširi na čitav dvor. Usnuše kralj i kraljica, koji upravo bijahu stigli kući i ušli u dvoranu; usnuše i svi dvorjanici, zaspaše i konji u štali, psi u dvorištu, golubovi na krovu, muhe na zidu… I vatra, što plamsaše na ognjištu, utinja i zaspa: pečenka prestade da cvrči, usnu i kuhar: pustio momka, kojega je zbog nemara htio za kosu ščepati. I vjetar utihnu, te na drveću pred dvorima ni listić više ne zatitra.

Oko dvora porasla trnova živica, pa se iz godine u godinu sve više dizala, i napokon opkolila čitave dvore i uzrasla preko njih, te se ništa više nije vidjelo, ni sama zastava na krovu. Po čitavoj zemlji kolala priča kako tamo spava lijepa Ružica – tako je nazivahu. Od vremena do vremena dolazili kraljevići, i htjeli kroza živicu u dvore prodrijeti, ali nisu uspijevali. Kao da imaše ruke, trnje se čvrsto držalo; mladići bi za nj zapinjali, ne mogli se više otkinuti i jadnici ginuli.

Nakon mnogo, mnogo godina opet dođe neki kraljević u onu zemlju i ču gdje neki starac pripovijeda o trnovoj živici, iza koje stoje dvori; u njima već stotinu godina spava kraljevska kći, po imenu Ružica, a s njome kralj i kraljica i sve, što bješe živo na dvorima. Osim toga doznao kraljević od svoga djeda kako su mnogi kraljevići pokušali prodrijeti kroz trnovu živicu, ali za nju zapeli i nevoljno poginuli.

- Ne bojim se – odlučno će mladić, pošto je čuo priču o začaranim dvorima. – Idem tamo, da vidim lijepu Ružicu. – Premda ga je dobri starina odvraćao, kraljević ga ne htjede poslušati.

Međutim sto godina već prošlo pa došao i dan, kad se Ružica imala probuditi. Kad se kraljević približio trnovoj živici, bili to sve sami veliki lijepi cvjetovi; cvjetovi se razmakli i pustili ga zdrava i živa unutra, a zatim se iza njega zatvorili i bili opet prava živica. U dvorištu nađe konje i šarene lovačke pse gdje spavaju; na krovu vidje golubice s glavicama pod krilom. Kad uđe u kuću, a to muhe još spavaju na zidu, u kuhinji kuhar drži ruku, kao da hoće dohvatiti momka, a djevojka sjedi pred crnom kokoši, kao da će je perušati.

Zatim pođe dalje i vidje gdje u dvorani svi dvorjanici spavaju, a gore pred prijestoljem leže kralj i kraljica. Kud god zađe, svuda tiho, te mogaše čuti svoj dah; napokon dođe do tornja i otvori vrata od izbice, u kojoj spavaše Ružica. Kraljevna ležaše, a bijaše tako lijepa, da kraljević ne mogaše sa nje očiju skinuti; on se sagne te je poljubi. U taj čas Ružica otvori oči, razbudi se i prijazno ga pogleda. Zatim siđu s tornja, a tad se probude kralj i kraljica i svi dvorjanici: gledahu jedno drugoga, ne razabirući se od čuđenja.

Probudili se i konji u staji te se stali otresati; i lovački psi skakali i mahali repovima; golubovi na krovu izvukli glavice ispod krila, stali se ogledati i odletjeli u polje; oživjele i muhe na zidu; razbudila se vatra u kuhinji, stala plamtjeti i kuhati jelo; pečenka opet zacvrčila, kuhar udario momka te ovaj vrisnuo, a sluškinja operušala kokoš. Napokon proslavili svadbu, raskošnu i sjajnu, te kraljević poživio s Ružicom zadovoljno sve do smrti.

Izvor: lektirici.weebly.com

  • pinit fg en rect gray 20 Trnoružica

Author: Mali Genijalci

Share This Post On