Kralj Bradonja
Imao neki kralj kćer, koja je bila neobično lijepa, ali ohola i obijesna, te joj nijedan prosac nije bio po volji. Odbijala ih sve jednoga za drugim, i još im se povrh toga rugala.
Jednom kralj priredi veliku svečanost i pozove iz okoline i izdaleka ljude orne za ženidbu. Poredaše se svi prema časti i položaju; najprije kraljevi, zatim vojvode, knezovi, grofovi, baruni i napokon plemići.
Foto: screenshot Youtube
Nato kraljevska kći prođe kroz redove, ali svakomu nešto zamjeri.
Jedan joj bijaše predebeo: – Bure! – prišije ona.
Drugi predug: – Dugonja!
Treći prekratak: – Kuljavi debeljko!
Četvrti problijedi: – Blijeda smrt!
Peti previše crven: – Pijetao crvendać!
Šesti se nije držao uspravno: – Sirovo drvo sušeno iza peći!
I tako je svakomu imala štogod zamjeriti; osobito se rugala nekome dobroćudnom kralju, koji je stajao prvi do sviju, ali brada mu bila malo nakrivo.
- Ej – vikne kraljevska kći.
- U ovoga brada nalik na drozdov kljun. – I otada ga prozvaše Bradonjom.
Foto: screenshot Youtube
Kad je kralj vidio kako njegovoj kćeri nije ni do čega, već do šegačenja s proscima, i da ih sve što ih je tamo bilo prezirno odbija, razljuti se i zakune da će je dati za prvog prosjaka koji mu dođe pred vrata.
Jednoga dana stane neki svirač pod prozorom pjevati, da bi mu udijelili darak. Kad ga kralj čuo, zapovjedi da ga puste unutra. Došavši pred kralja i njegovu kćer u svojoj otrcanoj odjeći, zapjeva; pa kad svrši, zamoli za mali darak.
- Tvoje mi se pjevanje – progovori kralj – vrlo svidjelo, pa ti dajem svoju kćer za ženu.
Foto: screenshot Youtube
Čuvši to, kraljevska se kći uplaši, no kralj će odrješito:
- Zakleo sam se da ću te dati za prvog prosjaka, pa to, evo i činim.
Nije pomogao nikakav prigovor; pozovu župnika, te on vjenča kraljevsku kćer sa sviračem. Nato kralj reče kćeri:
- Ne pristoji se, da kao prosjakinja ostaneš na mojim dvorima; valja ti ići sa svojim mužem.
Prosjak je povede za ruku i ona moraše s njim pješice. Kad stigoše u neku veliku šumu, zapita ona muža:
- Ah, čija je ta lijepa šuma?
- To je kralja Bradonje:
Tvoja sad bi bila veli,
Da si onda njega htjela!
- Djevica sam jadnica,
Kad mu nisam ženica.
Lijepa mu i bradica!
Zatim iđahu preko velike livade, te ona zapita:
- Čija li je ta lijepa livada?
- I ta Bradi pripada:
Da si onda za njeg pošla,
Na svoju bi sada došla!
- Djevica sam jadnica,
Kad mu nisam ženica.
Lijepa mu i bradica!
Nato prođu kroz veliki grad, i opet ona zapita:
- Čiji je taj divni grad?
- To je kralja Bradonje:
Da si onda za njeg pošla,
U svoj grad bi sada došla!
- Djevica sam jadnica
Kad mu nisam ženica.
Lijepa mu i bradica!
- Nikako mi se ne sviđa – reče svirač – što ti sebi uvijek želiš nekoga drugoga za muža. Zar ti nisam ja dobar?
Napokon stignu k nekoj maloj kućici, i kraljevska kći reče:
- Mala li je, da je vidjet nije! Čija li je, tko li u njoj živi?
Foto: screenshot Youtube
- To je moja i tvoja kuća – odgovori svirač. – U njoj ćemo živjeti.
Ulazeći na niska vrata, ona se moraše sagnuti, a zatim zapita muža:
- A gdje su sluge?
- Sluge! – začuđeno će prosjak. – Treba da sama radiš što želiš da bude urađeno. A sad naloži vatru i pristavi vodu, da mi zgotoviš večeru; umoran sam.
No kraljevska kći nije znala kako se loži vatra i kako se kuha, te prosjak moraše sam obaviti taj posao. Kad su pojeli svoju mršavu večeru, legoše na počinak, ali već u rano jutro potjera je prosjak da redi kuću. Nekoliko su dana živjeli kako-tako, dok nisu potrošili sve što su imali.
- Ženo – prozbori prosjak – ne možemo više ovako: samo trošiti, a ništa ne zarađivati. Treba da pleteš košare. Otiđe on, ureže vrbova šiblja i donese kući. Žena stane plesti, ali joj se od tvrda šiblja izrane nježne ruke.
- Vidim, ne može se tako – muž će opet. – Bolje je predi, možda će ti biti lakše.
Kraljevska kći sjedne i pokuša presti; ali joj oštre niti zarežu u mekane prste, te poteče krv.
- Eto vidiš – upadne muž – nisi ni za kakav posao; s tobom sam se na zlo namjerio. Sad ću ja da pokušam trgovati loncima i glinenim suđem, a ti ćeš ići na trg nuditi ih na prodaju.
Foto: screenshot Youtube
»Ah«, pomisli žena, »ako na trg dođu ljudi iz kraljevstva moga oca, pa me vide gdje sjedim i trgujem, rugat će mi se!« No ništa joj nije pomoglo, morala se pokoriti, ili skapati od gladi.
Prvi put je bilo dobro; ljudi su u nje kupovali, jer je bila lijepa, i plaćali joj, koliko je zahtijevala; mnogi su joj dapače dali novac, a lonce joj ostavili. I tako je njih dvoje živjelo od utrška, dok se moglo, a onda bi muž opet stavio u promet veću količinu novoga suđa.
Jednoga se dana smjesti kraljevska kći sa svojim loncima na uglu trga i stane prodavati. Najednom dođe neki pijani konjanik i zajaše pravo među suđe te ga satare u tisuću komadića. Ona briznu u plač, i od straha ne znade šta bi.
- Ah, šta će biti, šta će mi muž reći! – Otrči kući i ispripovjedi mu o svojoj nesreći.
- Tko će sjesti s glinenim suđem na ugao trga! – razljuti se muž. – Okani se plača; vidim ja, nisi ti ni za kakav valjan posao. Bio sam u dvoru našega kralja i pitao, ne bi li im bila potrebna kakva služavka u kuhinji, i oni mi obećaše da će te primiti; za to ćeš dobiti hranu.
Odsada je kraljevska kći bila služavka i morala je kuharu pomagati vršeći najmučnije poslove. Privezala uza se dva lončića, za svaki džep po jedan; u njima bi donosila kući što bi od ostataka dobila, i tako se njih dvoje hranilo.
Jednoga se dana slavila svadba najstarijeg kraljevića. Jadna žena ode dvorani pred vrata, da i ona vidi slavu. Kad su već bila zapaljena svijetla, gosti dolazili, sve jedan ljepši od drugoga, i svuda bila krasota i sjaj, ona se žalosna srca sjetila svoje sudbine, te proklinjaše svoju oholost i obijest, što su je ponizile i u takvu bijedu strovalile. Od ukusnih jela, koja su se donosila i odnosila, i kojih je miris dopirao do nje, dobacivahu joj sluge tu i tamo po koju mrvicu; ona ih mećaše u svoje lončiće, da ih ponese kući.
Foto: screenshot Youtube
Najedanput stupi u dvoranu kraljević u svili i kadifi, sa zlatnim lančićima oko vrata. Kad ugleda lijepu ženu gdje stoji kod vrata, uzme je za ruku i htjede s njom plesati, no ona se usprotivi i uplaši; vidje naime, da je to kralj Bradonja, jedan od njezinih bivših prosaca, kojega je s prezirom odbila. Njezino joj opiranje ne pomože; kralj je povuče u dvoranu, te joj se raskinu trak kojim su bili privezani džepovi s lončićima: razli se čorba, poispadaše zalogajčići. Kad to opaziše gosti, nastade na sve strane smijeh i ruganje, a ona se tako zasrami, da je htjela u zemlju propasti, potrči na vrata i htjede pobjeći, ali je na stubama stigne neki čovjek i povede natrag; kad ga pogleda, vidje da je to opet kralj Bradonja.
- Ne boj se! – umirivaše je on ljubazno. – Ja i onaj svirač, što je s tobom stanovao u jednoj kolibi, jedno smo; od ljubavi sam se prema tebi tako pretvarao; i onaj konjanik, što ti je lonce porazbijao, bio sam ja. Sve se to događalo samo zato, da se tvoja oholost skrši i da se kazni tvoja obijest, kojom si mi se rugala.
- Veliku sam nepravdu učinila – govorila je kraljevska kći gorko plačući. – Nisam dostojna da budem tvoja žena.
Foto: screenshot Youtube
- Tješi se – pomirljivo će kralj. – Teški su dani minuli, a sad ćemo slaviti svoju svadbu.
Nato dođu dvorske sobarice, obuku je u prekrasne haljine, i otac je njezin došao s čitavom dvorskom svitom, da joj čestita na vjenčanju s kraljem Bradonjom; i prava se radost istom sada započe.
Autor: braća Grimm
