Janje i vuk

Foto: pixabay

»Što mi mutiš vodu da je ne mogu piti?«

»Kako bi to bilo,« odgovori mu janje sasvim krotko. »Ta ja mnogo niže od tebe stojim, voda teče od tebe k meni. Vjeruj, da mi nije ni na kraj pameti da te vrijeđam.«

»Gle ga samo! Ta ti zanovijetaš upravo kao i tvoj otac prije šest mjeseci. Sad se sjećam da si i ti bio ondje, ali si srećom izmakao, kad sam mu radi njegove pogrde derao kožu!«

»Ah, gospodaru!« molilo je dršćući janje, »ta ja istom prije četiri tjedna dođoh na svijet, pa i ne poznam svoga oca. Kako dakle da za nj budem kažnjen?«

»Bezobrazniče!« prodere se vuk, iskesiv zube, »bio kriv, ne bio, ali to ipak znam da me svi vi mrzite, pa se zato moram osvetiti.«

I ne hoteći dalje slušati, razdere janje i proždere ga.

Autor: Ezop